Niketche: priča o poligamiji

Ako je već književnost koju pišu žene drukčiji svijet, kojem pristupaju iz kutova iz kojih muškarci teško sagledavaju stvari, zamislimo onda kakav može biti svijet kakva ga vidi afrička, mozambička žena, pogotovo ako njime upravljaju običaji i tradicije koji nam se čine neobičnima. Taj čudni i čudesni svijet nudi nam Paulina Chiziane u svojim knjigama.

Sljedbenicama Simone de Beauvoir i Flore Tristan sve će to sigurno zvučati čudno, ali taj je diskurs Chiziane odabrala kako bi upozorila na patnju afričkih žena, rušeći tradicionalne vrijednosti. To ne znači da potpuno dijeli vrijednosti bijelih feministica. Upravo je bijela civilizacija donijela toliko patnje Africi da bilo koju ideju, makar uokvirenu ljudskim vrijednostima, uvijek prima s nepovjerenjem.

Prof. dr. Adelto Gonçalves, iz teksta Crni feminizam Pauline Chiziane, Jornal Opcao

I čini se da u ritmu niketchea odjekuju posljednji zvuci romana Pauline Chiziane. U borbi za svoj prostor slobode, neovisnosti i potpunosti u muškom svijetu ona ostavlja pouku jednaku onoj da ''žene, ruku pod ruku, mogu poboljšati svoj svijet'', gradeći svemir u ritmu ženskog plesa i time uspostavljajući ''protuples'' muškom status quo. Ako se zaista “kad ples završi, među gledateljima mogu čuti uzdasi kao da se bude iz lijepa sna", onda se mi nezasitni čitatelji budimo očekujući još jedan ples u kojem će nas ponijeti i očarati slatki ritam ove pripovjedačice.

Jorge Valentim, Abril, časopis centra za studije portugalske i afričke književnosti UFF-a