Nepodnošljiva lakoća postojanja

(...) ako bismo pokušali izlučiti nešto što bismo mogli označiti kao opću Kunderinu idejnu orijentaciju, onda bi to vjerojatno bilo: otpor svakom obliku autoritarne vlasti, svakoj ideologiji koja teži totalitarnosti i zazor od osoba obuzetih mesijanskim kompleksom vođenja i usrećivanja drugih. Nepodnošljiva lakoća postojanja zapravo je ljubavna priča situirana u kontekst “praškog proljeća” 1968. i sovjetske okupacije koja je potom uslijedila. Ovo jest roman o ljubavi, ali ne i ljubavni roman. Kundera ne dijeli strasti svojih junaka i ne očekuje od čitatelja da se slijepo identificiraju s tim junacima: on njihova stanja ispituje, precizno bilježi, skeptično komentira. Stoga ta knjiga o strastima jest, paradoksalno, racionalni konstrukt. Otud i fragmentarna forma, diskontuitet u naraciji: Kundera svjesno razbija narativnu iluziju, obnažuje vlastiti književni postupak, izravno se obraća čitatelju, nudi mu kulturološke i filozofske eksplikacije kojima temu svojega romana situira u širi kontekst tradicije europske umjetnosti i filozofske misli. 

Velimir Visković, Danas