Nakon Babilona: aspekti jezika i prevođenja

Svaki ljudski jezik ocrtava drukčiju kartu svijeta. Ima neke životvorne odštete i naknade u krajnjoj gramatičkoj zamršenosti onih jezika (primjerice među australskim starosjediocima ili u Kalahariju) čiji govornici obitavaju u materijalnim i društvenim kontekstima oskudice i jalovosti. Svaki jezik – a ne postoje „mali“ ili neznatniji jezici – konstruira skup mogućih svjetova i geografije pamćenja. Prošla glagolska vremena, u svojoj zbunjujućoj raznolikosti, sačinjavaju povijest. Utoliko je, na razini ljudskih psihičkih resursa i preživljavanja, na djelu beskrajno pozitivna, „darvinovska“ logika u inače zakučastom i negativnom prekomjerju jezika koji se govore na ovom planetu. Kad umre neki jezik, s njim umre i jedan mogući svijet. Tu nema preživljavanja najjačih. Čak i ondje gdje ga govori šačica, preopterećeni ostaci razorenih zajednica, jedan jezik sadrži u sebi bezgraničan potencijal otkrivanja, preslagivanja zbilje, artikuliranih snova koji su nam poznati kao mitovi, kao poezija, kao metafizičke slutnje i pravni diskurs