Moj prijatelj Rembrandt

"Općinstvo nikako ne razumije moje namjere... smiju se porugljivo i govore: 'On nije umjetnik od zanata, on svoju umjetnost ne shvaća ozbiljno i ne slika stvari onako kako ih mi vidimo.'
Neka me Bog očuva da bih stvari gledao njihovim očima. Oni me mogu i oni će me pustiti da izgladnim, ali oni neće oteti moje uvjerenje da ja imam pravo, a oni krivo. Svatko može slikati stvari onako kakve jesu. Ali slikati stvari onako, kako one postoje samo u pretpostavci – to je, dragi doktore, zadatak koji čini život zanimljivim.... jer ne radi se toliko o tome što netko vidi, već kako vidi. Dobar umjetnik može osjetiti dublji poriv pogledavši zaklanog vola u kakvoj običnoj mesnici, negoli loš umjetnik vidjevši tucet crkvi u samom rodnom mjestu Rafaela.
Ja ne mogu slikati drugačije no što slikam. Ostajem kod svog načina slikanja i kod njega ću ostati, dok ne odem u ubožnicu ili ne legnem u grob. Tada mi možete staviti nadgrobni kamen s natpisom: 'Ovdje počiva luđak'."

Spomenuti je Rembrandtov citat tek natuknica koja daje naslutiti koliko se zanimljivih slikarevih razmišljanja i detalja iz njegova života nalazi u ovoj knjizi. Jer, napisao ju je njegov suvremenik, Joannis van Loon, liječnik i prijatelj s kojim se posljednjih tridesetak godina života intenzivno družio. Ovo svjedočanstvo 'iz prve ruke' za tisak je priredio ugledni povjesničar i pisac Hendrik van Loon, liječnikov, kako navodi, 'potomak u devetom koljenu'.