Mađarska rečenica

Mađarska rečenica Andreja Nikolaidisa je roman, je rečenica, a rečenica se čita u dahu, pa zato najsnažnije udahnite i uronite u priču, u monolog u kojemu pripovjedač svako malo citira svog pokojnog prijatelja i alter ego, možda i svoj id, pisca, samoubojicu Joea, opsjednutog samoubojicom iz Portboa, Walterom Benjaminom i njegovim izgubljenim rukopisom, koji govori o poravnanju računa sa svijetom i plaćanjem zaostalih računa za Joeom, na putu vlakom, ultimativnim prijevoznim sredstvom iz doba vedre apokalipse Austro-Ugarske, koja se tamnija najavljuje, između Budimpešte i Beča, po ostacima osovine Srednje Europe koja se pretvara u dobro utvrđeni otok usred kontinenta, govori o izbjeglicama i migracijama koje su trajna pojava, danas s Istoka, prije s Balkana, uvijek odnekud nikamo, o domovini i domu, a to je ono odakle se otišlo, o izglobljenosti osobnoj i iščašenosti vremena, o nostalgiji, melankoliji i politici, o moći od koje plemenita duša odustaje i još mnogim stvarima koje Nikolaidis bernhardtovski, to je ime koje uvijek uz njega valja spomenuti, u poplavi misli i komentara, sa spasonosnom dozom ironije i paradoksalno konstantnom lucidnosti iznosi, dok vlak odlazi, a rečenica kao Dunav u kojemu se možda skriva tijelo njegova prijatelja teče, prema svom kraju, uviru u crnu točku, zadnju.