Ljubavni sastanak u Senlisu

“Ono što će kasnije Albert Camus formulirati kao nadomjestak za nadu u budućnost čovjekova svijeta, kako preostaje "sačekati da dođe vrijeme mladih", u osnovi je filozofije Anou­ilhovih komada: socijalna izloženost, krhkost i osjetljivost ujedno je i snaga, a slijepa prirodna nesposobnost za kompromis ujedno je i mudrost. Filozofski idealizam "mladih" bića svojom prirodom može samo iz temelja reformirati društvo, za njih ne postoji nijedna prihvatljiva strana prilagodbe "establišmentu" kakav jest niti pomirljivost sa "starim". (…) Iznenadit će broj otvorenih, a i za nas gorućih pitanja koja Jean Anouilh u žaru scenske igre s lakoćom otvara / pa zatvara kao prozorčiće na papirnatom kalendaru: toleriranje prijestupa, kompromis svake vrste radi materijalnog avansiranja, radna emancipacija žena, iznošenje intime privatnog u javnost i zdravi sram koji se tome suproststavlja, osrednje–umjetnički polusvijet i njegova ovisnost o alkoholu i novcu, udružena manipulacija, kukavičluk i predrasude, nasilnost, kultura nebliskosti i oblici zatomljivanja praznine, korporacije i burza, teret financijske moći koja instrumentalizira moćnika; dinamika prijateljstva i zavisti; svakovrsna nejednakost, a ponajviše nejednakost darovitosti — kao vječne čežnje onih koji njome jesu u određenoj mjeri, ali nisu apsolutno obdareni. Njihova oksimoronska plemenita intimna zavist, koja je mala drama sama za sebe."

Vera Vujović