Kritika instrumentalnog uma

Horkheimerova zbirka rasprava i eseja pod naslovom Kritika instrumentalnog uma predstavlja jednu od razrada središnjih motiva i teza koje je on, zajedno s Adornom, razvio u knjizi Dijalektika prosvjetiteljstva. Najkraće rečeno, radi se o jednoj domišljenoj filozofskoj i socijalno-teorijskoj dijagnozi stanja stvari u suvremenom svijetu, koja svoje misaono uporište ima u kategorijama uma, subjekta, prosvjetiteljstva i povijesti, a najvažniji joj je problem sudbina čovjeka – kao individue i kao čovječanstva – u tom istom svijetu. Ta dijagnoza postavljena je na opsežnom materijalu povijesti Zapada, a njena bitna preokupacija jest potraga za mogućnostima preobrazbe “svladanog svijeta” ili “upravljanog svijeta” i pokušaj preciziranja uloge nezavisnog mišljenja u tom poduhvatu. Budući da su ove studije napisane od 1945-1965, dakle u zrelo doba Horkheimerova života i rada, koncepcija sadržana u njima može se shvatiti kao manje-više konačno stajalište kritičke teorije.