Život okorjele pokvarenjače

Slavni francuski karikaturist i strip-autor Jean-Marc Reiser (13. travnja 1941. – 5. studenoga 1983.) zarana je postao jedan od najvažnijih europskih komentatora suvremene zbilje u likovnome artističkom izričaju, a time i jedno od najvažnijih imena underground kulture druge polovice 20. stoljeća. Započevši karijeru crtača (pod pseudonimima) u nekolicini manjih časopisa, Reiser 1960. godine sudjeluje u stvaranju mjesečnika Hara-Kiri, koji je zabranjen 1970. zbog ismijavanja smrti bivšeg predsjednika Charlesa de Gaullea, pa Hara-Kiri "uskrsava" praktički samo pod drugim imenom – Charlie Hebdo.

No Reiser usporedo crta, recimo, u Piloteu, jednom od najvažnijih magazina cjelokupne europske strip-povijesti, koji je iznjedrio Asteriksa, Blueberryja i mnoge druge klasične stripove takvih majstora kao što su Uderzo, Giraud ili Bilal te podjednako slavnih scenarista poput Goscinnyja, Charliera ili Grega, a ugošćuje i radove Huga Pratta, Roberta Crumba i drugih. Sjajno je to okružje za mladog Reisera, žarište pojedinačnih kreativnih energija kakva, jednostavno, sama po sebi kumuliraju nove iskorake, pa tako i Reiser ostvaruje i vlastite, itekako samosvojne ostvaraje. Nije stoga čudno što ćemo ga naći i u još jednoj etapi europskog stripa, koncentriranoj oko Métal Hurlanta.

Ali ono što Reisera razlikuje od svih velikih imena s kojima se družio i s kojima je surađivao jest – samosvojna originalnost: čak ni Crumb u stripu, kao ni Crumbov prijatelj Bukowski u književnosti, nisu do tada toliko subverzivno i zorno, a opet toliko duhovito i šarmantno ocrtali svakodnevni život... Koga? Pa, nazovimo ih ovako: svakodnevnih pokvarenjaka. Ili: naših susjeda. Ili: možda nas samih?

Izvrstan dokaz tome je i njegova Jeanine: reduciranim crtežom (iz kojega je primjetno da je Reiser prvenstveno karikaturist) i reduciranim, a opet dinamičnim i vještim kadriranjem (iz kojega je primjetno koliko je Reiser bio suveren strip-autor) prikazuje nam muke neuke samohrane majke koju vječito muče neposlušna djeca, neugledni ljubavnici, neuviđavni susjedi, neizbježne picajzle...

No, davno je Auerbach napisao da kritika ne smije i ne može biti samo opisivanje djela; a s obzirom na to da Reiserova djela zapravo ni ne treba analizirati – ona, naime, govore sama za sebe – drago nam je što smo ih ovdje uspjeli tek ocrtati, jer ne možemo ih nacrtati bolje od Reisera! Zasigurno će "Jeanine" zabaviti, možda poneke čak i (još uvijek) šokirati: no, u današnje vrijeme, kada nas, zapravo, više ništa ne može šokirati i kada je skarednost, nažalost, sastavni dio naših života, možda je dobro prisjetiti se da su kratki stripovi o okorjeloj pokvarenjači nastajali prije tolikih desetljeća, kada "osvajanje slobode" nije bilo u (o)vlasti internetskih pornografa i pedofila i njihovih prikrivenih gospodara, nego – istinskih umjetnika.