Djelomično tu

Haninove pjesme često će biti temeljene na oneobičavanju nekog svakodnevnog mikro-događaja ili pojave, nerijetko uz specifični paralogički, apsurdu inklinirajući okvir. Asistirat će mu hiperbola, groteska i realizirana metafora. Tehničko i mehaničko ravnopravan su entitet u njihovom svijetu, bilo da je riječ o digitalnoj sferi, ili analognoj aparaturi. Ideja tijela kao stroja jedan je od njihovih metaforičkih temelja. U protagonista je tako ugrađen scuba stroj, a od svijeta ga dijeli skafander od kože. Ova opčinjenost neživim predmetima proteže se i na najintimniju sferu: spavali smo s iglicom u postelji / a ujutro smo ustali izbodeni i zajedno s čajnikom pištali, reći će u opisu odnosa, u drugom sastavku srca su izrijekom označena kao umjetna, a i rastanak ljubavnika prelomljen je kroz čovjek-mašina prizmu: ručica mlinca za kavu stegnuta je / u oproštajnom stisku.

Citatom se možemo poslužiti i pri pokušaju uopćavanja: nastupilo je stoljeće mikrovalnih, došla je epoha / teflona. Dionicima Haninovog pjesničkog univerzuma možda je zaista tako, u okrilju tehno-utopije (ili distopije), uspjelo pobjeći od sudbine. Opetovano se također u pjesmama javljaju motivi vode, ponekad zabljesnu toponimi boemsko-umjetničke Rige (bar Chomsky) i druge prepoznatljive gradske vedute, a Haninove su stihovne vratolomije redovito humorno obojene i podvučene bockavom ironijom.

Njegovo miješanje registara, jukstaponiranje i kontrastiranje afektivnog i rutinskog, uzvišenog i banalnog, distanciranog i zaigranog, rezultira dinamičnim kompozicijama snažne geste i zvučne fraze. Pjesmama čiji glas u kontekstu pjesničkog polja u kojem se ovaj prijevod pojavljuje rezonira kao razglednica iz osjetno drukčije fundirane tradicije – živo i recepcijske rutine lišeno. Točno u tom je nužnost sličnih, još uvijek nažalost suviše rijetkih izdanja.