Danilo Kiš. Žamor povijesti

Kad je 2014. britanski povjesničar i novinar Mark Thompson objavio "Izvod iz knjige rođenih", "Priča o Danilu Kišu", mnogi su u njemu prepoznali autora koji uz upućenost nudi inovativnost, a uz vještinu strast – biografa koji je postavio nove standarde kišologije. Sedam godina poslije, u "Žamoru povijesti" Thompson će čaroliju ponoviti – drugačije.

U šest iznimnih eseja život i djelo "velikog i nevidljivog pisca" (kako je Danila Kiša opisao Kundera) Thompson nam približava krećući se vješto po istoj onoj crti na kojoj je Kiševa umjetnost nastajala – granici između Književnosti i Povijesti.

Koliko se od budućeg Kiša može pronaći u pismima koja je nakon susreta u Makarskoj slao svojoj prvoj ljubavi, Jean McCrindle, kćeri britanskih komunista? Koliko je na njega utjecao Samuel Beckett, autor za kojega je Povijest bila "nesvjestica" (za Kiša bila je žamor, užasan i neizbježan)? Kako se Kišev aksiom o nedjeljivosti etike i poetike upisuje i čita u njegovim djelima o europskim totalitarizmima, a kako u kontekstu zvjerstava počinjenih na ovim prostorima, krajem istog tog krvavog 20. stoljeća? Kako je u dokumentima na kojima je temeljio svoje priče znao čuti i prenijeti ono što povjesničari prečesto nisu – patnju čovjeka?

Da bismo doista vidjeli Kiša, Mark Thompson u "Žamoru povijesti" nudi nam neočekivanu optiku, motiv koji je Kiš dijelio s Beckettom: oko muhe. Ono će u istu sliku uhvatiti Miroslava Krležu i Jamesa Joycea, Sokrata i Hannah Arendt, Slavka Goldsteina i Emmanuela Le Roya Laduriea. Književnost i povijest, život i san. Više nego zasluženo, za ljubitelje i proučavatelje Danila Kiša, ovu bismo izvanrednu knjigu mogli nazvati prema njezinu zadnjem poglavlju: Alfabet.