1000 dana proljeća

Nakon gotovo pet godina putovanja po pet različitih kontinenata, legao sam na ležaljku u jednom ribarskom selu na obali Ekvadora, i bacio se na pisanje knjige.

Bio sam odlučan u namjeri da sve što znam o putovanjima stavim na jednu hrpu, i time odgovorim na pitanja koja mi mnogi već godinama postavljaju:

• Kako je moguće putovati gotovo besplatno?
• Koliko je moj način putovanja siguran?
• Koji su mi najgori, a koji najljepši trenuci na cesti?
• Na koji se način može zaraditi putujućI?
• Kako pronaći sponzore?
• Kakve su reakcije roditelja i okoline?
• Zašto uopće putujem?

Pošto je na sva ta pitanja nemoguće odgovoriti jednostavno, kratko i sažeto, krenuo sam odgovarati na jedini mogući način – prepričavanjem svoje životne priče. Na puno opširniji, iscrpniji i intimniji način od onog kojim sam godinama dijelio svoje priče s ekipom preko fejsbuka, bloga i jubitoa.

Pisao sam o studentskim danima, o vremenu kad sam imao cijenjeni i odlično plaćeni posao brokera, o naizgled bezizlaznim financijskim problemima, o preokretanju života naopačke, o prvim upućivanjima na cestu s ruksakom na leđima, te o pronalaženju puta kojeg ću slijediti idućih godina – putujući.

Pisao sam o autostopu po nebrojenim državama, spavanju u domovima neznanaca, kampiranju pored ceste, hranjenju po supermarketima i ispijanjima pivi na klupicama, volontiranju, brojnim anegdotama koje su me zadesile na putu, prirodnim ljepotama koje su me ostavljale bez daha, i o predivnim ljudima koje sam susretao usput.

Pisao sam o ljubavi.