Ima jedan svijet

Organičnost, gotovo floralnost u nadovezivanju i rastu motiva – obilježje je Bučanova pisanja, bilo da njegove oglede promatramo kroz prizmu filozofiranja u formi eseja, ili da autoru priznamo umješnost u njegovim bljeskovitim izbačajima u književno esejiziranje. Postupak premošćenja esejističkog u znanstveno nije kod svih domaćih, pa ni stranih suvremenih autora, tako uzorito izveden kao kod Bučana. Filozofski i umjetnički ogledi idealno sadrže element stilskog ogledanja velikog u malom, glavne teme u motivima gdje dio mora stajati za cjelinu i obratno, pa tu može doći i do kaleidoskopskog pregrupiranja elemenata glavne teme i njenih oprimjerenja. Rekli bismo da je Bučan majstor stila ogleda, ali posebno impresionira lakoća kojom se utire put između esejističke razigranosti i znanstvene potankosti i analitičnosti.-Sibila Petlevski

Pa ipak, ima jedno podneblje koje ne naplavljuju vječite kiše, koje je oduvijek nadsvođeno nepomućenim nebeskim plavetnilom; podneblje u kojem je nebo sišlo na zemlju, i u kojem se umjesto crnih oblaka nad glavama, oni snježno-bijeli gnijezde pod nogama vjetropira koji po njima veselo poskakuju. Taj se svijet ne nalazi ni iznad, niti ispod, a još manje onkraj našega; on se nalazi posred njega, da bi ga ujedno i nadišao svojom transcendirajućom naravi. U Constablea taj je plavetan svijet garniran očaravajućim oblacima, u Turnera olujnim vihorima, u Rembrandta providnim tminama. Nije to aseptično podneblje poput onoga iz Lennonove infantilne anarholiberalne utopije (makar i ono bilo nadsvođeno s only sky). To doista jest imaginaran svijet, ali je on istodobno zbiljniji od ovog našega, kojem rado tepamo da je stvaran.