Ponukan pismima zbunjenih gledatelja, Tarkovski je pred kraj života odlučio podijeliti s publikom svoje viđenje filma. U knjizi Zapečaćeno vrijeme autor se osvrće na rad na svojim filmovima, dijeli s čitateljem vlastita promišljanja o teoriji i praksi filmskog stvaralaštva te, na kraju, pokušava doći do zaključka o tome kojom je idejom on sam bio vođen dok je snimao filmove, ali i koja je moguća budućnost filma kao medija. Dvije ključne osobitosti filma kao samostalne umjetnosti za Tarkovskog su filmska slika i ritam, čija je zadaća prikazati protok vremena u kadru. Svoje tvrdnje autor obrazlaže kroz niz primjera kako iz vlastitog, tako i iz stvaralaštva svojih suvremenika. Zapečaćeno vrijeme svojevrstan je pečat i završna riječ jednog od istinskih velikana filma dvadesetog stoljeća.
