Vrtlar i smrt

“Moj otac bio je vrtlar. Sada je vrt.” Ovom rečenicom započinje potresna i istodobno nježna knjiga o umiranju, tuzi i onome što od ljubavi ostaje kada nestane tijela. Muškarac imenom Georgi pripovijeda posljednje mjesece života svojega oca – visokog, šutljivog vrtlara koji je dvaput nadmudrio rak, gradio vrt kao vlastiti raj i ljubav iskazivao plodovima i pričama.

Iz gradskog stana pretvorenog u improvizirani palijativni odjel, preko seoskog dvorišta punog tulipana, trešanja i mačaka, pa sve do bolničkih hodnika kojima odzvanja hladni medicinski jezik, proteže se intimna potraga za odgovorom: Kamo odlaze oni koji su nas učili da “nema straha”, i kako ih možemo sačuvati i onkraj smrti?

Vrtlar i smrt najintimnije je djelo Georgija Gospodinova, knjiga koja nas vodi od antičke Itake do današnje Sofije, priča o ocu koji polako postaje zemlja koju je cijeli život obrađivao. Roman je to o vrtu koji pamti trajnije od kamena i o djeci koja prvi put stoje između dviju praznina – one iza sebe i one pred sobom. Gospodinov je napisao veličanstvenu meditaciju o prolaznosti, sjećanju i botaničkoj tajni uskrsnuća, odu utjesi pripovijedanja i dolasku prvih proljetnih tulipana.