Ovo klasično djelo prezentira Mumfordove esencijalne i osebujne poglede na razdvojene, ali isprepletene uloge koje umjetnost i tehnika zauzimaju u modernoj kulturi. Mumford postulira kako je preveliki značaj koji moderni čovjek pridaje tehnologiji doveo do depersonalizacije i ispraznosti većine aspekata života u 20. stoljeću. Poziva na obnavljanje umjetničkih impulsa i vrednovanja umjetničkih postignuća u svakodnevici.
Njegovo inzistiranje da tehnološki razvoj bude po mjeri čovjeka, kao i njegov strastveni apel čovječanstvu da iskoristi svoje čudesne mogućnosti i talente kako bi zaustavilo vlastitu anomiju i destrukciju još je značajnije u novom stoljeću koje je osvanulo. Mumford razrađuje srodne teme koje je već dotaknuo u Tehnici i civilizaciji, nastojeći i dalje problematizirati negativne trendove koje napredak tehnologije lišene humanističkih principa nosi sa sobom, s tom razlikom da se u ovom djelu više osvrće na položaj umjetnosti u tehnološki otuđenom svijetu.
Mada nezavisna, ta dva djela su ujedno i komplementarna, riječima autora: „svako od njih nastoji istražiti mogućnosti koje moderni svijet pruža čovječanstvu kada ljudi dobre volje nauče pokoriti barbarske mehanizme i mehaničke barbarizme koji danas ugrožavaju samo postojanje civilizacije.“
