Zlo nije nova pojava, ono je s nama od pamtivijeka. Međutim, ono što jest novo vrsta je zla koja obilježava naš suvremeni tekući moderni svijet. Zlo koje je obilježavalo prijašnji oblik krutog modernizma bilo je čvrsto u rukama države koja je imala monopol nad sredstvima prisile i koristila ih je za ostvarenje svojih ciljeva, katkad neopisivo okrutno i barbarski. U našim današnjim modernim tekućim društvima, zlo je sveprisutno, a istovremeno i sve manje vidljivo.
Tekuće zlo skriva se u svakodnevnim modernim tekućim oblicima interakcije i razmjene među ljudima, prikriveno u samom tkivu njihova suživota, kao važan dio njegove svakodnevne rutinirane reprodukcije. Zlo vreba iz nebrojenih crnih rupa potpuno dereguliranog i privatiziranog društvenog prostora u kojem su nemilosrdna konkurencija i otuđenje smijenili suradnju i solidarnost, dok prisilna individualizacija nagriza vezivnu moć međuljudskih odnosa. Taj suvremeni oblik zla teško je uočiti, raskrinkati i oduprijeti mu se. Ono nas zavodi svojom običnošću, a potom, naizgled nasumce, napada bez upozorenja. Posljedica toga je društveni svijet usporediv s minskim poljem: znamo da je pun eksploziva i da će do eksplozije doći prije ili poslije, no ne znamo kada ni gdje.
U svojoj novoj knjizi Tekuće zlo, kao nastavku njihova čuvenog djela Moralna sljepoća, Zygmunt Bauman i Leonidas Donskis vode nas kroz novu stvarnost u kojoj zlo istovremeno zauzima običniji ali i podmukliji oblik, prijeteći čovječanstvu oduzimanjem snova, alternativa i prava na disidentstvo, danas, kada nam je to najpotrebnije.
