Pobuna

Franco "Bifo" Berardi se na tragu poststrukturalističke teorije, osobito Deleuzea i Guattarija iz Antiedipa i Tisuću platoa, odlučuje misliti paradoksalnu vezu između pojmova novca i jezika (financija i poezije) koji pokreću događaje a sami po sebi ne znače ništa izvan odnosa u kojem znak postaje nešto više od puke komunikacije. Glavna je teza Berardija da se financijski kapitalizam zasniva na autonomizaciji i dinamici novca, štoviše, na autonomizaciji vrijednosti proizvodnje nastale u fizičkoj interakciji stvari.

Ulazak u doba semiosfere, koju je na najplastičniji način otvorio svojim djelom postmoderni teoretičar Jean Baudrillard, znači da se novi način legitimnosti i funkcioniranja globalnog kapitalizma razmješta u područje spekulativnog odnosa financijskih institucija i jezika kao semiološkog sustava. U totalnom procesu apstrakcije, digitaliziranja same proizvodnje nastaje upravo i novi način eksploatacije vrijednosti, što dovodi na globalnoj razini do neviđenih strukturnih poremećaja u odnosu središta i rubova svijeta, ekstremno bogatih i ekstremno siromašnih država i društava.