Riječi koje je Musil izgovarao na predavanju što ga je u više navrata i na raznim mjestima držao u Beču, 1937. godine, neposredno prije nacističke okupacije Austrije, imaju tu rijetku osobinu da ne mogu izgorjeti. Bace ih na lomaču, a one – i dalje govore. Obične riječi povezane u jednostavne rečenice s minimumom stilskih figura, usporedive tek sa Sokratovima, izgovorenima na atenskome sudu, ili s onima iz čuvenoga Zolina istupa „Optužujem“. Dok ih je izgovarao, za Musilom se pušila ogromna lomača na berlinskom Bebelplatzu, na kojemu je Hitlerov režim već spalio sve njegove knjige, zajedno s djelima drugih nepodobnih autora. Zato je pisac izumio te „riječi koje ne gore“ i poredao ih u - po građi krhku – a ipak vatrostalnu metonimiju, nazvanu predavanjem „O gluposti“.
Musilov je glavni predmet zanimanja mišljenje; književni su mu alati introspektivna analiza, iznenadna konverzija, filozofska parabola i vrlo izoštrena ironija kojom čovjeka svodi na „kvintesencu prašine“, na zrnce, ali je to „zrnce“, ipak, „remek-djelo“ koje je u sretnim trenucima u stanju obasjati cijeli svijet svojim neprispodobivim humorizmom.
