Kritika moći suđenja

Preduvjet shvaćanju Kritike moći suđenja, temeljne Kantove estetičke rasprave, počiva u svijesti da estetika izvorno nije nauk o lijepome, kako se to u kulturnom shvaćanju uvriježilo, nego je ona znanost o osjetilnoj spoznaji (αἴσθησις), koja time, osim lijepoga, omogućuje razmatranje i drugih estetičkih kategorija, čime postaje jasno zbog čega je studija usmjerena razmatranju mogućnosti osjetilne spoznaje kao navlastitomu filozofijskomu problemu. Lijepo svakako jest estetički pojam i, složit će se mnogi, najvažniji, no estetika nipošto nije i ne može biti reducirana na pojam lijepoga ili s njime izjednačena, jednostavno zato što lijep predmet i njegova predodžba nisu isto („lijepo je ono što se sviđa u samome prosuđivanju“, argumentirat će Kant). A estetika za zadaću ima ispitati mogućnost suda ukusa koji nije usmjeren predmetu nego njegovoj predodžbi, što pred moć suđenja stavlja osobit i novovrstan napor.

...

U cjelini je Kantove transcendentalne filozofije moć suđenja ona spoznajno-sudbena moć koju je iznašao nakon uma i razuma kako bi dao odgovore na ona mjesta koja nisu bila posve pokrivena temeljnim spoznajnim moćima. Moć suđenja, koja se dijeli na estetičku i teleologijsku imala je također, sukladno transcendentalnomu sustavu, zahtjev za dijalektičkom pozicijom a priori. Kantovo odlučno iznalaženje suda ukusa koji bi mogao biti sintetički sud a priori omogućio je estetici zaseban i autonoman položaj u obitelji filozofijskih disciplina te drukčiji status u odnosu na ostale pristupe spoznaji umjetnosti. Trećom je kritikom pruski filozof analizirao i odredio bitne kategorije estetičkoga načina spoznavanja koji počiva na subjektivnom sudu ukusa spremnom važiti objektivno iako nije vođen ni interesom, ni pojmom, a ni svrhom, nego subjektivnim sudom koji, budući da polazi od zajedničkoga osjetila (sensus communis) danoga svakomu slobodnom čovjeku, može zahtijevati opće prihvaćanje i iznuditi suglasnost. Ovom studijom Kant nije imao namjeru razmatrati umjetnička djela, već mogućnosti njihova spoznavanja koje ne počivaju u samim (umjetničkim) predmetima, nego u njihovoj predodžbi, pa se estetika kao filozofijska disciplina ne bavi lijepim predmetima, već lijepom predodžbom lijepih predmeta, čime se, ne prelazeći ni ovoga puta granice (estetičke) spoznaje o kojoj pita, zadržava na Kantovu uvriježenu pristupu filozofijskoj spoznaji.