Planirajući godinama ovu knjigu Visković se opredjeljuje za formu u kojoj njegov život i zbivanja u njemu ne bi bili stavljeni u prvi plan – naši se životi ostvaruju u relaciji s drugima: pišući o drugima, možemo govoriti o sebi, o tome kako se životi drugih odražavaju u našim životima i koja je naša uloga u njihovim životima.
Početni, radni naslov ove knjige bio je Sentimentalna arheologija, jer radi se upravo o tome: iz godinama nakupljanog taloga zaborava iskopani su predmeti, ljudi, događaji; očišćena je prašina i pokušava se predočiti kako je sve to izgledalo nekoć, kad su ti ljudi bili u zenitu kreativnosti. A kroz ovu biografiju defiliraju neka od najintrigantnijih imena hrvatske kulture i umjetnosti 20. stoljeća: Miroslav Krleža, Igor Mandić, Slobodan Šnjader, Stanko Lasić, Mani Gotovac, Dubravka Ugrešić…
Ovo je knjiga literarnih zapisa, a ne historiografsko svjedočenje, čak i kad citira neke dokumente. Ponekad se događalo da ostane detalj koji ima veću emocionalnu nosivost, jer priča traži to, iako se ispostavlja kako je stvarnost bila nešto drukčija.
