Ova knjiga nije strogo faktografski životopis, iza kojega stoji neka jasno odredljiva stvarnost, točni podaci. To je jednostavno – knjiga. Možda pjesnička proza, možda niz pjesama u prozi, možda ni jedno, ni drugo. Knjiga, samoj sebi slična. Kao i autorove slike. Knjiga koja ponekad oduševljava, a ponekad zbunjuje. Ponekad veseli, da ne kažem – nasmijava, a često i zastrašuje...
O Chagallu su mnogi pisali, mnogi ga hvalili, mnogi osporavali. Mnogi svrstavali, svojatali, mnogi odbijali. Objašnjavali. A on jednostavno nije znao razmišljati kao drugi. U njegovim su slikama nalazili mistiku, poeziju, određena značenja, utjecaj ruske pučke umjetnosti, »luboka«, tragove židovske tradicije i simbola, ali on je za sve to imao jednostavne, neočekivane, »neslikarske« odgovore. Kao što je u ovim svojim autobiografskim zapisima zavapio: »Bože, ti koji se kriješ u oblacima, ili iza postolarove kuće, daj da otkrijem svoju dušu, sjetnu dušu mucava dječaka, otkrij mi moj put. Ne želim biti sličan svima ostalima; želim vidjeti jedan novi svijet.« Možda ga u zbilji nije našao, ali ga je našao, zapravo stvorio, u svojim slikama...