Početkom devedesetih slovenska ženska revija „Naše žene“ objavila je priču o povratku kući slovenske „junakinje Everesta“, alpinistice koja je zajedno sa suprugom osvojila najviši vrh svijeta. Ponovo s obitelji, djecom i suprugovim roditeljima, bračni par je svjedočio kako ni u trenutku sportskog klimaksa nisu zaboravili na djecu. Tata Andrej na vrh je ponio njihovu sliku, a mama Marija krpenu lutku koju su joj djeca sašila kao amulet. Ipak, ta simbolika novinarki nije bila dovoljna. Pa „junakinji Everesta“ postavlja pitanje nije li možda njen potez – napuštanja djece i odlaska na ekspediciju – lakomislen, nepromišljen, pogotovo što su na opasan put krenuli i majka i otac…
Teško je zamisliti novinare koji Sandri Perković ili Sari Kolak na slavodobitnom povratku s Olimpijade u Riu u zračnoj luci postavljaju pitanje – „a što je s djecom“. U nacionalističkom imaginariju zlatne medalje imaju središnje simboličko mjesto. One su esencija biološkog vitalizma i zajedništva nacije. Bilo da su njihovi osvajači muškarci ili žene. Bilo da su te žene majke ili ne. Zlatna medalja ulazi u nacionalni Panteon, a vrijeme njenog osvajanja za donositeljicu je vrijeme poštede od majčinstva... Ili možda ipak nije tako teško zamisliti novinare da u zračnoj luci slavodobitnice priupitaju za prokreacijske planove? Eto, slovenskoj „junakinji Everesta“ dogodilo se upravo to. U prisustvu njenog supruga, također odsutnog iz obitelji zbog sportskog izazova, baš je njoj natuknuto pitanje brige za njeno, i prije svega nacionalno, potomstvo.
Jasno je, Imaginarna majka, podnaslovljena Rod i nacionalizam u kulturi 20. stoljeća, vrlo je važna knjiga. U njoj slovenska sociologinja kulture Ksenija Vidmar Horvat analizira sliku (slike) majke i majčinstva u poslijeratnoj kulturi, koncentrirajući se na tri povijesno i društveno različita sistema: poslijeratnom američkom kapitalizmu, poslijeratnom slovenskom socijalizmu, te slovenskoj tranziciji devedesetih i ranih nultih godina. Sva tri sustava emanirala su specifične reprezentacije majčinstva i majke, povezanih s društvenim pitanjima nacionalne reprodukcije, patriotizma, položaja žene između privatne i javne sfere, društvenog i ekonomskog života.
Razlike između poslijeratnog američkog ideala „žene-domaćice“ i socijalističkog, slovensko-jugoslavenskog ideala „žene-radnice“ može se izraziti kroz niz dihotomija. U kapitalizmu žene su bile zatvorene u obitelji (bijeloj, srednjestaleškoj, suburbijskoj), u socijalizmu žene su bile zatvorene u tvornici (samoupravljačkoj). S jedne je strane ideologija „bračne idile“, „familijarizma“, obitelji kao „samoreguliranog utočišta“; s druge strane ideologija emancipacije. S jedne strane su blagodati potrošačkog društva, s druge strane sudjelovanje u povijesnom emancipatorskom projektu. Izraženo dihotomijama: tvornica-obitelj, rad-nerad, javna sfera-privatna sfera, društvena aktivnost-potrošačko društvo, itd.
Od šezdesetih godina dva se sustava počinju približavati. Liberalizacijom na Zapadu „žena-domaćica“ ulazi u javnu sferu, i s druge strane liberalizacijom na Istoku „žena-radnica“ postaje potrošačica. Osamdesetih pak na Zapadu kreće val postfeminističke retradicionalizacije, dok devedesetih na Istoku kreće proces postsocijalističke retradicionalizacije.
Ksenija Vidmar Horvat imaginiranje poslijeratnih žena prelama kroz slike „slovenske žene-partizanke“ (u uniformi, s djetetom u naručju), „umorne američke mame“ (u kućnoj haljini i šlapama, ali također s djetetom u naručju), pa do slika popularnih televizijskih junakinja („Ally McBeal“), postsocijalističke reprezentacije žena na čuvenoj slovenskoj reklami za sunčanje sa sloganom „svaka ima svoj faktor“, ili spomenute „junakinje Everesta“. No premda je naizgled riječ o heterogenim i šarolikim reprezentacijama sve se te transatlantske i transideološke povijesne slike slijevanju u – jednu jedinu. Jedinstvenu predodžbu žene-majke i majčinstva. Kako u sažetku rezimira Ksenija Vidmar Horvat „majčinstvo u svim razdobljima kojima se bavimo jest i ostaje obilježeno istovremenim prividom ženskog prirodnog poslanja i društvenog duga naciji. Ono je bitna ideološka sastavnica i kulturna oznaka žena u (uvjetno) jugoslavensko-slovenskom, to jest američkom nacionalnom prostoru te je u tom smislu i ključna baština modernih i postmodernih nacionalizama…“
Uže gledano, Imaginarna majka predstavlja feministički tekst. Šire gledano, posrijedi je tekst nezaobilazan za razumijevanje poslijeratnog/suvremenog transatlatnskog društva. Malo koji diskurs može pružiti toliko dubinsku sliku poslijeratnog Zapada kao što je to feminizam. Na određeni način feminizam je, u raznim svojim inačicama, ključan tumač poslijeratnog društva u njegovim različitim razdobljima i sustavima. Kao što ističe Imaginarna majka pitanje žena, izraženo kroz pitanje majčinstva, imalo je nad-ideološku, pa čak i nad-povijesnu dimenziju. Sustavi se mijenjaju, vremena se mijenjaju, ali majčinstvo ostaje kao temeljno obilježje koje „proizvodi“ ženu. „Slučaj“ alpinistice Marije Štremfelj to vrlo slikovito potvrđuje. Kao što nacionalni patrijarhat svojata olimpijske medalje, i sportske uspjehe koji homogeniziraju naciju, tako svojata i biološke maternice i majčinstvo. I tu nema poštede za nikoga osim za časne sestre.
Kako kaže Vidmar Horvat – „bez obzira na trud koji muškarac ulaže u svoje očinstvo, slika tog očinstva po snazi nikad ne nadilazi druge njegove muške uloge, kao što je to slučaj sa ženom. Majčinstvo ostaje privilegirani objekt kolektivne fascinacije ženom i obratno: kad se radi o reprezentaciji žene, njezina majčinska uloga po snazi nadilazi sva druga identitetska ishodišta i kolektivni pogled puni osjećajima kojima se druge ženske uloge ne mogu ni približiti".
