Slab učenik

Nema malih uloga, vele glumci, a nema ni malih knjiga u opusu Thomasa Pynchona, iako ima kratkih. Njegova književna karijera jedna je od najneobičnijih u suvremenoj američkoj pa i svjetskoj književnosti. Zabljesnuvši od početka ranim romanima V. (1963) i The Crying of Lot 49 (1966., hrvatski prijevod Dražba predmeta 49, 1998.), Pynchon je ostvario svojevrsni tour de force opsežnim romanom Gravity’s Rainbow (1973) za koji je dobio National Book Award.

Postavši predmetom književnog kulta i bezbrojnih kritičkih studija, tijekom naredne dekade nije se oglasio novim djelom, a Vineland (1990), objavljen nakon 17 godina šutnje, nije bio knjiga kakvu je itko očekivao: dapače, radilo se o autorovu najmanje ambicioznom, po njegovim standardima zamalo konvencio­nalnom romanu. Ništa se slično ne bi moglo reći za Mason & Dixon (1997), remek-djelo kasne faze za kojim je slijedio Against the Day (2006), ponovno opsežan roman od preko tisuću stranica za koji su neki konstatirali da u njemu autorova vizija doseže pa čak i premašuje svoje granice. Činilo se da je sedamdesetogodišnji pisac, koji se ni jednom nije pojavio u javnosti, rekao svoje.

Zato je kao veliko iznenađenje dočekano tek tri godine kasnije objavljivanje novog romana Inherent Vice (2009., hrvatski prijevod Skrivena mana, 2014.) u kojem je opet zavibrirala pynchonovska žica, a samo četiri godine poslije još jednoga, Bleeding Edge (2013). Sklon nadmašiti sva očekivanja, Pynchon je u svojoj 88. godini objavio novi roman naslova Shadow Ticket (2025).

Slow Learner (1984) ostaje jedina autorova zbirka priča, i to njegovih ranih priča, prethodno objavljenih u časopisima od 1959. do 1964., i kao takva tim vrednije svjedočanstvo o najranijim spisateljskim pregnućima ovoga genijalnog pisca. Osim toga knjiga je jedinstvena po svome uvodu koji je napisao sam autor, a sadrži njegove komentare na priče i opaske o okolnostima njihova nastanka što predstavlja praktički jedino Pynchonovo obraćanje publici tijekom cijele karijere. U uvodnom eseju autor s razoružavajućom iskrenošću analizira svoje “rane radove” i prisjeća se razdoblja smiraja beat-kulture u kojem su priče napisane.