Smiljko i ja si mahnemo

Smiljko i ja si mahnemo sigurno će sjati u suvremenoj hrvatskoj poeziji. Gusto, a lako satkana priča nove knjige Eveline Rudan, osjeća se, morala je biti ispričana. Ona poseže sve do početaka, vraćajući se uvijek u sadašnje trenutke i na poznata mjesta, od kojih se zatim otiskuje uvijek u novi obilazak elipse pamćenja. Čitajući, posjetit ćemo istarska polja i šumarke, zagrebačke ulice i fakultete, Sueski kanal i New York, očešati se ramenom o cijelu galeriju likova: Kocbeka, Whitmana, Mary Poppins, Terryja Eagletona, Dantea, Viktora Emanuela III…

Kolorit, preciznost i razgovornost jezika u Smiljku nešto su sasvim osebujno, a tu je i privlačnost obilja radnje: intimne, društvene i kulturne povijesti, emotivne i psihološke epike, skakanja s pozornice na pozornicu, inače tipičnije za prozu, što nas sve vuče dalje u obilazak osunčanih smultronstället – mjesta gdje rastu divlje jagode – smještenih između ovih korica; vuče u ono mitsko vrijeme kad “svi su još živi”. A iz divljih jagoda, podsjetit će nas Smiljko, nerijetko prijeti ugriz zmije. I da, Smiljko govori istarski čakavski – ali tako izravno i prisno da jezik pada u drugi plan, postajući naš i svačiji.

Goran Čolakhodžić

Nisam im suvremenik, ali čitao sam o polemikama u kojima je jedna strana tvrdila da se dijalektom ne može pisati poezija univerzalnog značaja i vrijednosti. Ako je do danas o tome opstala ikakva dvojba, ona je ovom zbirkom nokautirana, jer Smiljko i ja si mahnemo je knjiga izuzetno važna za univerzalnu, općeljudsku kulturu, povijest, duhovnost, za svjetsku i međugeneracijsku ljubav, za mir i napredak, za identitet, i za pogled u budućnost.

Davor Šišović, Glas Istre

Jedno od najboljih domaćih pjesničkih naslova u 2020. godini te da bi njezino izostavljanje s popisa 'obvezne literature', govorimo li o nepatvorenim ljubiteljima recentnoga pjesničkog stvaralaštva, predstavljalo ozbiljan propust.

Frano Nagulov, Stav