Ponornice

Što su ponornice u zemljopisu, u poeziji? Ako ih se opisuje prema domaćim prilikama, može se reći da u nejednakim omjerima, dijelom ili cijelom dužinom, teku ispod zemlje kroz krški sustav i spajaju više razdvojenih područja koja zahvaljujući njima čine jedinstvenu cjelinu. Slikama i figurama dolazimo do onoga što se u "Ponornicama" Krešimira Bagića razdvaja i spaja, vidi i ne vidi, vrtloži, nastaje i nestaje, što pristiže iz paradoksalnog uvjeta: šutjeti na sav glas! O čemu i kako šutjeti, pisati i pjevati na sav glas: „šutjeti kao što se jablani povijaju na sjevernom vjetru/ šutjeti kao intelektualci u predgrađima i diktaturama/ šutjeti na jeziku bogova i Sokratovu jeziku“.

Složene u prividnom kronološkom nizu, redovito označene brojevima i ne uvijek naslovima, ponornice su domišljene kao pjesme, dnevničke bilješke, parafraze. Ali one su više od onoga što im je, oslanjajući se na upućenost i znanje, namijenio njihov autor: uzbudljive, neistražene, ozbiljne gnomske izreke, prepisani arhaični uzorci, otkriveni uzroci. Slagane su kao soneti, crteži, intervencije u drugom formatu, kao svjedočenja, komentari, uvidi, kao zaključci, potvrđivanja i rasuđivanja. Jezik i ne-jezik, ako je tako moguće misliti o granicama svijeta od Gorgije Leotinca, Sokrata do Kanta, od Goethea do Matoša, Tina i Aragona.