Zaokupljen u svojim pjesmama ponajviše međuljudskom uzajamnošću, odnosom čovjeka i prirode, kao i s izlaganjem vlastita svjetonazora koji nerijetko značajnije odudara od uvriježenog, Oleg ujedno pokazuje i naglašenu sklonost prema istraživanju različitih mogućnosti izričaja vlastitih misli, što se možda najviše očituje u iznimno širokom rasponu lakoće (težine) razumijevanja njegovih tekstova, ali također i kroz uvođenje jezičnih novotvorina, poigravanje s ritmom i srokom u stalnoj potrazi za zvučnošću, kroz upotrebu neuobičajenih sintaktičkih rješenja poput kružnih rečenica, ispisivanje različitih inačica istog teksta, korištenje namjernih pravopisnih pogrešaka, posuđivanje riječi iz drugih jezika ili kroz nastojanje da se otisnuti tekst vizualno uobliči.
Posljedica svega toga jest znatno tekstualno šarenilo ove knjige koje bi čitatelju sviknutom na stilski ujednačena djela moglo i zasmetati, osim ako upravo u tome ne prepozna njegovanje potpune otvorenosti prema mogućim oblicima izraza, kao i dosljednost u odbacivanju unaprijed zadanih ograničenja i važećih uzusa.
