Krajolici, ljudi, ptice

Kroz poeziju Adriana Oproiua, ali i kroz znatan dio suvremenog pjesništva, provlači se nit svojevrsnog  nadrealizma kao korektiva vlastita pisanja, neka tekstom iznutra nametnuta kritička svijest koja omogućuje proizvodnju lirske pjesme u trenutku kada joj prijeti stagnacija ili pak samouništenje.

Imati nadrealistički prosede u vlastitu mišljenju znači posjedovati sposobnost stalnog iznenađivanja, tvorbe beskrajnog teksta koji se nikad neće iscrpiti u okoštalim formama pa otud i raznolikost u pjesničkomu pismu knjige Krajolici, ljudi i ptice – od klasične lirske pjesme, gnomski sažetih pjesama pa do pjesme u prozi kojoj pjesnik pridaje osobitu pozornost, budući da njome otvara i zatvara knjigu. I kada Adrian Oproiu odabire Ovidijev motto za knjigu, apostrofira upravo knjigu kao subjekt u nastajanju, onu koja će kružiti svijetom i svjedočiti. Pritom će pisanje postati izlika za „odustajanje od istine“ ne bi li se toj istini još više približilo.

U svoj pjesnički svijet Oproiu useljava, odnosno uvlači raznolike likove (Abu Kasim, Vesparcijan, Hamiyan Demetrius, Orlan D., Ćoro…) kao potpornje uvjerljivosti tako izgrađena pjesnička svijeta – a jesu li zbiljski ili fiktivni teško je odnosno nepotrebno doznati. Oni će pokušati iznositi raznolike činjenice, radije natruhe, npr.  o znamenitom rumunjskom pjesniku Nichiti Stănescuu, no te će se činjenice ipak uobličavati tek u obliku jezičnog ekscesa. Riječ je o tome kako je nemoguće ispisati, kako mitologiju znamenitih osoba, tako i neku vlastitu mitologiju, koju se obično crpi iz autobiografizama. Pjesniku ostaje snažna energija riječi, njegov istodobno „mračni i pitomi jezik“, i stalna težnja da ga ukroti, ili da mu se poda.

- Miroslav Kirin