Gavran, buddha, yamaha

Ne trudi se slijediti stope mudrih, traži to što su oni tražili, napomenuo je davnih dana jedan od otaca haiku poezije, Matsuo Basho (1644.–1694.), ujedno i najglasovitiji pjesnik japanskog Edo razdoblja.

U knjizi haikua, Gavran, Buddha, Yamaha, hrvatski pjesnik, prevoditelj, urednik i dramski pisac, Damir Šodan (1964.) kao da se nekoliko stotina godina kasnije rukovodi upravo ovom starom Bashovom krilaticom, pokušavajući na osoben način oživjeti staru pjesničku formu u novom, suvremenom kontekstu, nastojeći poput kakvih egzotičnih leptira pohvatati i registrirati fleševe spoznaje, svojevrsne minijaturne satorije, ili trenutke produbljene percepcije, empatički ih dijeleći sa čitateljem, pritom se praktički i ne obazirući na uobičajene gradbene postupke, naročito one koji su ravnali radom domaćih haiku škola koje su u Hrvatskoj prisutne još od 70-ih godina protekloga stoljeća, zahvaljujući zauzimanju akademika Vladimira Devidéa (1925.–2010.), matematičara, književnika i japanologa, čiji su epigoni i nastavljači gotovo listom inzistirali na instančanoj senzibiliranosti spram prirode i sitnica iz svakodnevnog života, ostavljajući u pravilu prostrani svijet takozvane društvene zbilje postrani.

Za razliku od uradaka iz te tradicionalistički orijentirane struje, Šodanovi haikui, nastali mahom u milenijskim i postmilenijskim godinama, na prijelomu dvaju tisućljeća, kao da su izrazito kibernetički nastrojeni, budući da nastaju u slobodnom kretanju, intruzivnim zasijecanjem u tkivo temporalnosti, koje se najčeće događa en passant, u hodu i na različitim i međusobno udaljenim lokacijama, od Jordana do Kine, sve preko Sjeverne i Južne Amerike, zapadne Europe i zavičajne Dalmatinske zagore.