Dante

Darwin, Chagall, Gertrude Stein, Milton, Van Gogh, Baudelaire, Joyce, Byron, Balzac, Breton, Ted Huges, Puškin i Majakovski, Neruda i Dali, Jesenjin i Isus, Lolita, Othelo, 2Pac i Cave – nepregledno je, duboko referentno polje prve pjesničke knjige Suzane Kos, prostrto u barok jezika i povijesno-kulturološku asocijativnost od pop-kulture do marketinga, od Biblije do Danteova Inferna u vrtlogu koji opisuju imena tamne strane ljudskog vremena: pakao, holokaust, had.
Nelimitiran prostor jezika, u kojem je dopušteno sve da bi se zabilježilo tragove ljudskih, partnerskih odnosa zasićenih emocionalnim i seksualnim nasiljem, manipulacijama, terorom i smrću kroz “slike”, zapravo krhotine u kojima se reflektira “prošlo kao vječno sada“, u procijepu kulturoloških, povijesnih, religijskih i ideologijskih modaliteta utjerivanja straha kao jedino pouzdanog mehanizma sile, kontrole drugoga u intelektualnom, emocionalnom, tjelesnom, seksualnom smislu. Jezik i atmosfera ove knjige, gothic izvan trendovskih reciklaža, najmoćnije su sredstvo obrane od straha u rasponu od metafore do alegorije, možda i nesvjesno prizivaju tragove poezije hrvatskoga kasnog modernizma i povijesnih avangardi, od Ivana Slamniga do Anke Žagar, od ruske avangarde i nadrealizma (jer san je stvarnost ove knjige) do konkretističkog oslobađanja prostora sintakse, leksičke mjere, gramatike u najširem smislu.
Nerođena djeca pjesnikinje Suzane Kos zovu se James i Joyce. A ”Bog je podijeljen na Deus i Demon”. Vi koji ulazite, ostavite svaku nadu u budućnost koja se već nije dogodila!