Kad je Eric Blair defintivno odlučio postati piscem, što je još od djetinjstva znao da želi biti, dao je otkaz u kolonijalnoj policiji u Burmi, gdje je radio pet godina, te se doselio prvo u London, a zatim 1928. u Pariz, kako bi živio od pisanja. I već je tada, s nepunih 25 godina, znao o čemu će za početak pisati, i to je htio i osobno iskusiti: život obespravljenih i poniženih skitnica, beskućnika i prosjaka, onih na dnu i onih koe samo mukotrpan i bijedno plaćen posao dijeli od toga da dodirnu dno. Svoje je doživljaje opisao u knjizi Nitko i ništa u Parizu i Londonu. Kristalno jasnom prozom, bez sentimentalnosti i bez lažne sućuti, Orwell bilježi ono što je vidio i doživio, u pokušaju da čitatelju pokaže istinu u koju je duboko vjerovao: da su svi ljudi jednaki, bez obzira na klasnu pripadnost ili imovinsko stanje.
