Max Hansen, Norvežanin, kazališni je redatelj na turneji Sjedinjenim Američkim Državama. Pati od nesanice. Vrlo vjerojatno se pretvorio u Amerikanca. Nije bio kod kuće više od dvadeset godina. Da se njega pitalo, nikada ne bi bio napustio svoje rodno mjesto, predgrađe Stavangera na zapadnoj obali Norveške, gdje su djeca smjela bučiti koliko ih volja dok su im očevi radili na naftnim platformama Sjevernog mora. U ljeto 1990., kad je Maxu trinaest godina, obitelj napušta Norvešku i emigrira u SAD gdje oca čeka novi posao u American Airlinesu. Na Long Islandu u državi New York Max je prisiljen naći nove ulice koje će nazivati svojima, dok mu se obitelj polako raspada. Ondje upoznaje Mordecaija, a preko njega i Mischu, Kanađanku sedam godina starija od njih dvojice, likovnu umjetnicu u usponu koja ljeta provodi na Fire Islandu. Tu je i Ove, Maxov stric koji se sada zove Owen i živi u zgradi Apthorp na Upper West Sideu, a potkraj šezdesetih doselio se iz Osla želeći postati džez-glazbenik, u čemu ne uspijeva i umjesto toga odlazi u Vijetnamski rat da bi dobio američko državljanstvo. Max, Mischa i ofenziva Tet obiman je roman o umjetnosti, nostalgiji za domom i nastojanju da se stvori nešto što bi se moglo nazvati domom, o primjenjivosti borbenih taktika vijetnamske gerile u svakodnevnu životu, o onima koji su bili u ratu i onima koji su protiv njega prosvjedovali, o generičkoj glazbi u knjižnicama, hiperrealističnim slikama perilica i složenim produkcijama beskrajnih predstava i filmova; o odrastanju s roditeljima komunistima i odrastanju uopće, o suncu na Fire Islandu i vrlo traženoj radnoj kopiji Coppolina filma Apokalipsa danas. Ali ponajviše je to roman o veliku pitanju koje si prije ili poslije postavi svatko tko je ikad napustio dom: Koliko dugo možeš izbivati prije nego što bude prekasno da se vratiš kući?
