Via Pula

Držeći se, za sada, natuknice o ”uvođenju” pojedinog kraja u književnost, nailazimo na zgodan i bizaran slučaj. Naime, Dragan Velikić (rođen 1953. godine u Beogradu) odrastao je u Puli, pa svoj roman Via Pula piše na materinjem srpskom jeziku, što unekoliko mijenja klasičnu obavezu da samo ”domoroci” imaju pravo na svoj lokalitet. To je zanimljivo jednako kao kad bi netko na književnom hrvatskom ili na splitskoj čakavštini opisivao svoje djetinjstvo proživljeno u Gornjem Milanovcu ili u Paraćinu. Ali u prilog već izloženoj tezi, Velikićev je roman primjer kako ”lokalna boja” ne ovisi (samo) o jeziku.
Ovaj novi romanopisac ima dovoljno mašte i inventivnosti da topografiju Pule i okolice predoči u uzrujanom kruženju svoga lika, četrdesetogodišnjeg psihijatra, koji za svoj račun, ali i u ime pisca, prekapa po raznim povijesnim ulomcima iz povijesti ovoga grada. U nizu fragmenata u kojima se mijenjaju vremenski planovi, Velikić eruditski u fantazmagoričnim obrisima opisuje svojevrsnu antikroniku, punu zanimljivih detalja biografske i kulturološke naravi (npr. stalna prisjećanja na Joyceov boravak u Puli i sl.). Čini mi se da Velikićeva Via Pula bez teškoća ulazi u glavnu kompoziciju naše suvremene proze. (NIN, Beograd, 14.8.1988.)
Igor Mandić