Sumka 43

Tekstovi Josipa Novakovića koje držite u ruci predstavljaju, bila im to namjera ili ne, odličan presjek života u sjevernom dijelu američkog kontinenta (SAD-u i Kanadi), s povremenim osvrtima na “stari kontinent”. Iskustva iz prve ruke ispisana iz perspektive “našeg čovjeka na terenu” nezaobilazno su štivo za svakoga tko želi saznati više o američkim i kanadskim prilikama — tko želi saznati i ono čega nema u holivudskim filmovima i drugim medijskim reprezentacijama tog dijela svijeta. Novaković kroz priče o sebi najviše ustvari govori o svijetu u kojem živi, ne štedeći u tekstovima ni sebe ni taj, često idealizirani, svijet koji ga okružuje.

“[...] Ne bih vas željela plašiti, ja nisam predstavnica vlasti, ali željela bih da znate što vas čeka.” Rečeno mi je da moram nabaviti prijepise svih svojih svjedodžbi i diploma, od srednje škole nadalje; zatim, da nabavim policijsku potvrdu (da nisam kažnjavan) iz svih gradova u kojima sam boravio duže od šest mjeseci, kako u Sjedinjenim Državama, tako i drugdje, prevedeno i ovjereno na engleskom jeziku; zatim zdravstvenu potvrdu (da nemam HIV, TBC ni sifilis) i potvrdu da nikada nisam vozio pod utjecajem alkohola ni droge. Uz to sam trebao priložiti i popis svih mjesta, s adresama na kojima sam ikada boravio duže od mjesec dana, zatim gdje sam sve putovao, s točnim datumima. A ja sam se prilično i seljakao i naputovao. Živio sam sveukupno u više od stotinu mjesta i gradova.
Sve me to poprilično zaprepastilo. Samo u SAD-u sam živio u barem deset država duže od šest mjeseci, a da ne govorim o Rusiji, Hrvatskoj i Srbiji. Kako uopće nekome padne na pamet da se sve to nekako može prikupiti?