Put koji je odabrala

Iza sebe čuo je trube. Drečale su sve jače i jače, no on se nije mogao pomaknuti. Nije dobio odgovor, niti obrazloženje. Čovjek je nastavio smireno skupljati boce u parku, trpajući ih u crnu vreću. Činio se opuštenim, bezbrižnim, gotovo sretnim. Iznenada, Hrvoje je bio tu. Prisutan. Drugi ga je čovjek na prozoru pokušavao natjerati da se pomakne. Pitao ga je treba li pomoć. On da treba pomoć? Njegov sin, koji se bojao vode. Kojemu je rekao da će ga to ljeto samo baciti u bazen ako ne propliva. Njegov sin, nasljednik njegovog imena. Njegov je sin morao znati plivati.

Marina Kuveždić novi je glas na našoj proznoj sceni, ženski glas jasan i čitak, naizgled običan, jer ono što je kod Marine zavrnuto i slojevito, to su priče: priče današnje i životne. Ona ih doista ima, kao da ih lako nalazi, što je zasigurno varka, naš dojam zbog lakoće čitanja.