Meho

Mehina svakodnevica u Dubravama nije ni laka ni jednostavna, koliko god njegov posao bio jednoličan. Meho uzgaja breskve i paprike, te ih pokušava,  nakon što natovari svoj crveni Passat karavan do vrha, prodati na tržnici u Čapljini.  No to nije njegova jedina briga. Član je džematskog odbora u kojemu glavnu riječ  vodi Muriz, čovjek koji je uvijek bio na pravoj strani, koji se nije pretrgao od posla, ali  ima veze sa strankom. Meho se brine o svemu, kako da pristupi majci prijatelja poginulog u ratu, kako da pomogne drugima, kako da uopće počne prikupljati novac  za popločenje džamije, puši cigaretu za cigaretom, gleda dokumentarce o prirodi na  Discoveryju i pokušava sačuvati svoju egzistenciju.

Almin Kaplan u svom maestralnom romanu Meho uspijeva kovačevski ubojito, andrićevski precizno prikazati život jednoga kraja – hercegovačkih Dubrava. Bez velikih gesta, sitnim znakovima kraj puta, pred čitateljem se rastvara jedna egzistencija obilježena ratom, povratkom na zgarišta i obnovom života, energija  jedne zajednice koja nikako da iznova prodiše jer je opterećena politikantstvom, od koje najviše pate oni mali obični ljudi, susjedi, radnici, poljoprivrednici, ljudi poput  Mehe i njegove okoline.

Meho Almina Kaplana, može se to bez rezerve reći, već je  sada, samo sedam godina od prvoga izdanja, književni klasik, nezaboravan roman, o jednom zaboravljenom kraju i njegovim ljudima.