Knjiga žalbe

Ivanišević je svoje junake, kvartet pisaca, različitih nacija i poetičkih preokupacija, smjestio u rezidenciju za pisce u ‘rumunjskoj nigdini’, gdje bi svatko trebao raditi na svojoj knjizi. U izolirane uvjete oni dolaze sa svojim privatnim i profesionalnim ‘fejlovima’; Hrvata je upravo nogirala Bivša, a trebao bi funkcionirati kao humoristički pisac i pisac vesterna u fušu, Finkinja se bori s gotičkim romanima i usput izgleda kao manekenka, postariji Rus ispisuje još jedan od debelih realističkih romana o strahotama komunizma u strahu od kritičara koji ga terorizira, a Čehinja, osim što pije i plače za pokojnim mužem, muči se poezijom o konačnim pitanjima smisla. I tu dolazimo do trenutka kad treba konstatirati da su i pisci samo ljudi, što nam Ivanišević uspješno dokazuje u romanu u kojem četiri vrlo raznolika glasa, u formi dnevnika, bilježe svoju rezidencijalnu svakodnevicu. 

A ona je prepuna dramatike, ljubavnih trokuta, seksa, razbijenih glava, izgubljenih kćeri, alkohola i smicalica, zapleta i obrata dostojnih najnapetijih romana, ali i ‘tihih’ zapisa o samom procesu pisanja. Sposobnost da kroz filter humora provuče i one situacije koje uopće ne djeluju smiješno, svakom liku podari originalan glas i uspostavi urnebesnu dinamiku dostojnu komedije zabune i tamo gdje nam se čini da je sve sporo i dosadno (recimo, među piscima), doista je rijetka osobina, a Ivanišević je, eto, posjeduje. U ovom sjajno i logično ispripovijedanom romanu sve pršti od spoznaje kako književnost itekako ima veze sa životom, čak i ako se pisci tome jako opiru.