Kapija

Kad je odlučila pisati, Mediha Šehidić za literarnu je građu imala samo svoj goli, spašeni život. Rekli bismo da je osuđena na stvarnosnu prozu. Naime, po izboru posla koji obavlja, po izbjegličkom iskustvu, majčinskoj borbi za kćer i njen proboj u društvo, ona ima veliko i zamašno životno iskustvo. Na rutinskom je pregledu otkriven karcinom, upravo u vrijeme kad se pojavljuje lik unučice, inkarnacija toliko očekivane Radosti, kako je intimno i naziva njena nana. Toj novoj ulozi predala bi se cijelim bićem, no prije toga, mora proći kroz svoj Purgatorij. Stil njenog pripovijedanja dobiva naturalističke tonove. Ulazimo u prostor bolnice, onkološke odjele ispunjene preteškom, tamnom energijom beznađa. Između bolesnih i zdravih zatvara se i otvara kobna KAPIJA. Iza te bolničke ograde ništa više nije isto, ništa nije normalno i nije mjereno po mjerilu ljudske izdržljivosti.

Premda bi po svojoj ženskoj strani nužno trebala biti tašta, Mediha Šehidić začudit će nas opisima vlastitih tjelesnih promjena, te doživljajem vlastitog lica u ogledalu. Kao da je izašla u astral, vidi sebe kako se kreće, kako izgleda obrijana lubanja, kako su duboki podočnjaci, na koji način iz nje istječe životna snaga, odvlačeći je na drugu stranu rijeke. No, tada se događa ono čudo ljubavi, koje jedino može zatvoriti bolničku kapiju samo u jednom smjeru: bespovratno, nakon što iz bolničkog kruga izađe ozdravljena žena, odlučna da preživi uz kćer i unuku, koje produžavaju njenu lozu, pronose svijetom njene gene i u struji brige i ljubavi omogućavaju protok darova s druge strane, jednako onima koji u tu stranu vjeruju kao i upornim skepticima.

Božica Jelušić