Sveto znanje: psihodelici u medicini i duhovnosti

Knjiga Sveto znanje – Psihodelici u medicini i duhovnosti cjeloviti je prikaz djelovanja tzv. psihodeličnih supstanci ili enteogena na biološke procese i ljudsku svijest. Autor na temelju osobnog iskustva i iskustva s dobrovoljcima (ovisnicima, kroničnim bolesnicima i terminalno oboljelima, ali i zdravim pojedincima) zaključuje da spomenute supstance, ako se koriste u prikladnom okruženju i uz iskusnog vodiča, imaju velik potencijal za ublažavanje patnje, poboljšanje kvalitete života i dublju samospoznaju.

Richardsova analiza značajan je doprinos raspravama o odgovornoj integraciji psihodeličnih supstanci u modernu medicine i suvremeno društvo. Pedesetih i početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća, psihodelici poput LSD-a bili su legalni i uspješno su se koristili u liječenju ovisnosti i psihičkih oboljenja, no zbog brojnih slučajeva zloupotrebe – u specifičnom onodobnom društvenom kontekstu – stavljeni su izvan zakona pa ih više ni liječnici nisu smjeli koristiti. Unatrag nekoliko godina svjedočimo novim istraživanjima na tom području i sve je više stručnjaka koji smatraju da treba preispitati rigidnu zakonsku regulativu.

Ispitujući granice jezika i pojmovnih okvira Richards dubinski analizira potencijale fenomenâ koji proširuju naše poimanje stvarnosti i širi horizonte u proučavanju psihijatrijskog liječenja i zdravlja te vjere i duhovnog buđenja.

Relativno brzo nakon primjene psilocibina ponovno su se pojavili mistični oblici u svome punom sjaju pa je moje biće više puta prošlo kroz nekoliko ciklusa psihološke smrti i ponovnog rođenja, pri čemu sam imao osjećaj da mi se noetički intenzitet duhovnog znanja urezuje u mozak.

U izvještaju o istraživanju koji sam poslije napisao našli su se izrazi poput sljedećih: „kozmička nježnost“, „beskonačna ljubav“, „prodorni mir“, „beskrajna blaženost“, „bezuvjetna prihvaćenost“, „neizrecivo strahopoštovanje“, „preplavljujuća radost“, „iskonska poniznost“, „neopisiva zahvalnost“ i „bezgranična odanost“, a nakon svega toga stajala je rečenica: „Ipak, sve te riječi beznadno su nedostatne i mogu tek skromno ukazivati u smjeru istinskih, neizrecivih osjećaja koje sam zapravo doživio.“

Dakle, nisam bio pretjerao u onome što sam mislio da sam doživio u prvom iskustvu; samo sam, činilo mi se, zaboravio osamdeset posto od onoga što se u njemu događalo. Otada više nikad nisam sumnjao u realnost i validnost tog stanja svjesnosti, a u međuvremenu je prošlo više od pedeset godina.