Čitajući ovu knjigu postaje jasno da je autorski zadatak bio ne tek napisati vjerodostojnu povijest ovog naroda, već i tajnih društava koja su ju krojila. Naglasit će da je tu na djelu još jedan ilirski paradoks: bavljenje prošlošću i lažima, očito je jedini put ka budućnosti i istini. Nikolićeva i Klarićeva mozaička dedukcija i detektivski pristup historiji dovest će ih do iznova „sablažnjivih“ hipoteza o prvacima nacionalnih povijesti, primjerice, srednjovjekovnim hrvatskim vladarima. Autori se tako pitaju tko je, recimo, bio Petar Krešimir IV.? Jedan mogući odgovor mnoge će ostaviti osupnutima: ni manje ni više nego heretički kralj Hrvata, sin heretika Stefana Vojislava od Duklje, od kojeg nastadoše Nemanjići. Iznenađeni? Oni koji dulje prate Domagojev i Vinkov rad, zasigurno to neće biti, no općem populusu konvencionalno obrazovanom i identitetski formiranom u cementiranom narativu o srednjovjekovnoj povijesti na ovim prostorima, ovo će zvučati – (sic!) heretično! Kod Ilira, kad je hereza u pitanju, kako god da se uzme, očito je riječ o ukorijenjenom fenomenu s dugim kontinuitetom. Pa da nastavimo niz: ilirsko plemstvo Srbije, Hrvatske i Bosne bilo je gusto isprepleteno krvnim vezama i kompliciranim zajedničkim interesima. Ili: Stefan Nemanja, sin hrvatske kraljice i mađarskog potkralja i hrvatskog bana!? Nemoguće? Razmislite ponovo. Đino Đivanović Čitatelju mogu dati jedan naputak, sličan onom koji je Nietzsche uputio čitateljima Biblije - da navuku rukavice prije nego prionu na čitanje. Isti savjet vrijedi za vas samo što vaše rukavice neka budu termootporne, toliko je sadržaj ove knjige zapaljiv i potencijalno razoran po temeljne dogme našeg kolektivnog identiteta.
