U posveti narodu i mističnim vezama kojima smo umreženi, Domagoj Nikolić je svoju prvu knjigu “Ilirija – Sveta zemlja” završio s mišlju kako je vrijeme da se konačno upoznamo. Ovaj put dodat će da je već doista vrijeme da i odrastemo, da pristanemo na odricanje i žrtvu te prihvatimo vlastitu primarnu geopolitičku ulogu, naše autentično poslanje, a to je povratak u prirodno stanje, djelovanjem, radom i stvaranjem, podizanjem novog svijeta, starog svetog naroda, o čemu će ovisiti i opstanak čovječanstva. Za ispunjavanje ovog zadatka Iliri će opet morati postati zajednica. Nikolićeva riječ vraća nam izgubljeni dignitet i vertikalu, te nas zabludjele iliroslavene, redovno opomene da se vratimo sebi, i životu iz sebe, kao jedinom poretku smisla. Domagoj Nikolić je i ovim djelom potvrdio da ga kao autora valja potanko i polako upoznati i spoznavati. Neke njegove ideje i koncepcije za mnoge će na prvu biti neprihvatljive, kontradiktorne, provokativne i potresne za ego, no obostrani piščev i čitateljev pristanak na rizik i testiranje vlastitog integriteta, prvorazredna su intelektualna hrabrost.
U posveti narodu i mističnim vezama kojima smo umreženi, svoju prvu knjigu završio je s mišlju kako je vrijeme da se konačno upoznamo. Ovaj put dodat će da je već doista vrijeme da i odrastemo, da pristanemo na odricanje i žrtvu te prihvatimo vlastitu primarnu geopolitičku ulogu, naše autentično poslanje, a to je povratak u prirodno stanje, djelovanjem, radom i stvaranjem, podizanjem novog svijeta, starog svetog naroda, o čemu će ovisiti i opstanak čovječanstva. Za ispunjavanje ovog zadatka Iliri će opet morati postati zajednica. Veliki Bela Hamvas rekao je da za zajednicu čovjek nije sazreo, da nju ostvaruje tek posljednja duša, da se zajednica ozbiljuje tek u Posljednjim vremenima. A tada ćemo sa sebe oljuštiti naša mnoga Ja i dosjetiti se svog istinskog bića. Da, vrijeme je.
Đino Đivanović u pogovoru knjige