Mit o Sizifu

Francuski književnik (Mondovi, Alžir, 7. XI. 1913 – Villeblevin, 4. I. 1960). Djetinjstvo u Alžiru, bez oca, uz nepismenu i nagluhu majku, obilježili su oskudica, boležljivost i emotivna vezanost za sredozemni okoliš. Studirao filozofiju; unatoč pacifizmu bio je dobrovoljac za oružanu borbu protiv fašizma; nakon otpuštanja zbog tuberkuloze otišao je u Francusku i priključio se pokretu otpora. Bavio se kazalištem i novinarstvom, no roman je smatrao najpogodnijim da utjelovi proturječnosti čovjekove samoće, žudnje za tjelesnim užitcima i srećom, bespomoćnosti pred sudbinom te sveprisutne smrti. Početna je etapa njegova stvaralaštva »ciklus apsurda« što ga tvore roman Stranac (L’Étranger, 1942), drame Nesporazum (Le Malentendu, 1944) i Kaligula (Caligula, konačna verzija 1945) te esej Mit o Sizifu (Le Mythe de Sisyphe, 1942). Likovi tih djela, iznikli iz egzistencijalističkog ozračja, izjedani su besciljnošću, beskorisnošću života, rascijepljeni su između ravnodušnosti svemira i licemjerja društva kojemu se moralne vrijednosti zasnivaju na laži. No drugoga svijeta nema, pa se protagonist prepušta automatizmu svojih postupaka, koji neumoljivo vode do bezobzirnog individualizma, zločina, raspada ili ludila. Ipak, u romanu Kuga (La Peste, 1947) i eseju Pobunjeni čovjek (L’Homme révolté, 1951) Camus se distancira od Sartreova egzistencijalističkog nihilizma i zagovara pozitivne vrijednosti ljudske solidarnosti; kao odgovor na apsurdnost svijeta, nasilje i patnju, u tim djelima nudi suosjećanje, milosrđe, istinu i poštenje.