Priče iz Planina Petra Zoranića

Današnjem čitatelju, mlađem ili starijem, malo što se može činiti daljim od prvog hrvatskog romana. Radnja Planina može mu biti nejasna i čudnovata: bolestan od ljubavi, mladić po imenu Zoran u svojoj dvadeset i osmoj godini napušta Zadar i odlazi u planine, premda se čini da je taj čudnovati put i sve svoje doživljaje zapravo sanjao.

U njegovoj je priči gotovo podjednak broj opipljivih i neopipljivih bića, pastira i vila, premda ni pastiri nisu osobito stvarni. U Zoranićevu romanu susrećemo se s bajkovitim opisima krajolika u kojem je odrastao, njegovom bašćinom, ali i s teškom situacijom u kojoj se baština zatekla. Srećemo se sa svijetom koji je udaljen od nas pola tisućljeća.

Štošta se od tada promijenilo, otkako je Zoran, junak Planina, jednog davnog svibnja započeo s pisanjem svoga romana – usponom na svoju unutarnju planinu. Naime, ambiciozan književnik na nagovor vile odlučuje napisati prvi roman na hrvatskome jeziku, u pomodnom arkadijskom i pastoralnom stilu. Pokušat ćemo čitateljima odškrinuti vrata Zoranićeva dalekog, a ipak tako bliskog svijeta: dovoljno da zaklopimo oči i – sanjamo.

Zaljubljenost i njezino liječenje pretvaraju se u knjigu o stanju duha domaće književnosti i svijesti o vrijednosti “rasute bašćine” koju će stoljećima poslije u romanu Kratki izlet Antun Šoljan nazvati “baštinom nevjerice”. Zadarska i ninska Arkadija prožeta je bukoličkom idilom, ali i krvavom i teškom zbiljom, najpotresnije izgovorenom u pjesmi pastira Marula, zadržanom u riječima drugih pastira: