Metafizika susreće znanost

Misli se ostvaruju. To je očito istina. U ovom trenutku sjedim na stolcu. Taj je stolac započeo kao misao u nečijem umu – svaka njegova pojedinost. Okvir, tkanina, obline, boja. 
Misli se ostvaruju. To je očito neistina. Nikada neću biti branič Državne ragbijaške lige koliko god revno razmišljao o tome. Više nikada neću ponovno biti šesnaestogodišnjak. Nikada neću upravljati svemirskim brodom Enterprise. 
Između načina na koji se misli ostvaruju i načina na koji se misli nikada ne mogu ostvariti proteže se širok međuprostor. Ova knjiga istražuje taj međuprostor.
Zašto? Želimo biti sposobni stvarati do najdaljih granica svojih misli, širiti svoj život do granica svojega potencijala. Želimo najviše što je moguće biti sretni, zdravi, bogati, mudri, ispunjeni, kreativni i voljeni. Ali ne želimo sanjariti isprazne snove, misli koje se nikada neće ostvariti.
Kad primijenimo stroge standarde znanosti na to pitanje, taj međuprostor postaje ogroman. Istraživanja pokazuju da promišljeno korištenom mišlju možemo stvarati ono što je izvan granica uobičajenoga.
Zamisao da se misli zaista ostvaruju postala je mem u suvremenoj kulturi. U metafizici se smatra osnovanom pretpostavkom, a neki duhovni učitelji umu pripisuju beskonačne moći. Pa ipak, očito je da postoje granice ljudskih stvaralačkih sposobnosti. Osobno ne mogu manifestirati nosač zrakoplova jednostavno razmišljajući o njemu. Ne mogu postati Indonežanin, preskočiti Mount Everest ili pretvoriti olovo u zlato.
Međutim, nova otkrića na području epigenetike, neuroznanosti, elektromagnetizma, psihologije, kimatike, javnog zdravstva i kvantne fizike otkrivaju da misli mogu imati veliku stvaralačku moć. Stranica ili uređaj na kojem sada čitate ove riječi započeli su kao misao. Kao i demokracija, bikini, svemirska putovanja, imunizacija, novac, pretrčavanje milje za četiri minute te tvornička traka.

Znanstvenik nasuprot mistiku

Znanost i metafizika općenito se smatraju dijametralnim suprotnostima. Znanost je eksperimentalna, praktična, stroga, empirijska, materijalistička, objektivna i intelektualna. Metafizika je duhovna, iskustvena, apstraktna, mistična, prolazna, unutarnja, neponovljiva, neprecizna, subjektivna, nezemaljska, nepraktična i nije ju moguće dokazati. Znanost proučava svijet materije, a metafizika ga nastoji transcendirati.

Znanost i metafiziku osobno nikad nisam doživljavao kao odvojene i uživao sam biti i mistik i znanstveni istraživač. Kad strogost znanosti primijenim na pitanja svijesti, jedno rasvjetljuje drugo.

Ova knjiga istražuje znanstvene spoznaje o stvaralačkim moćima uma. Razmatra studije koje, korak po korak, pokazuju kako naš um stvara materijalni oblik. Kako svaki djelić slagalice sjeda na svoje mjesto, ispostavlja se da znanost zapanjuje čak više nego metafizika.
Ova knjiga ujedno je puna prikaza slučajeva – stvarnih, intimnih, autentičnih osobnih priča ljudi koji su doživjeli iskustvo kako um stvara materiju. Te priče iz svijeta medicine, psihologije, sporta, poduzetništva i znanstvenih otkrića pokrivaju raspon od dubokoumnih do nadahnjujućih i potresnih. Pokazuju nam da se misli mogu ostvariti na načine koji rastežu tkaninu naše stvarnosti prostor-vrijeme. 

Kao istraživač koji je predvodio mnoga klinička istraživanja, urednik stručno recenziranog časopisa Energ y Psycholog y i znanstveni bloger za Huffington Post, čitam sve ili dio od više od tisuću znanstvenih istraživanja godišnje. Počeo sam opažati obrazac. Mnogo je karika u lancu između misli i materijalizacija, a shvatio sam da znanost mnoge od njih može objasniti. Pitao sam se je li itko ikada povezao sve točkice i uvidio koliko je taj dokaz čvrst. Gdje je lanac najjači, a gdje nedostaju karike?
Kada bih zamisli da um stvara materiju pristupio kao znanstvenoj a ne kao metafizičkoj pretpostavci, bi li se održala? Počeo sam tražiti istraživanja koja su proučavala to pitanje i intervjuirati neke od najbistrijih umova na tom području.
Sa sve većim uzbuđenjem shvatio sam da se najveći dio dokaza skrivao na vidiku poput bisera rasutih po pijesku. Ali, još ih nitko nije nanizao u nisku. Većina istraživanja je nova, a neki dijelovi zadivljuju. 
Prvi biseri koje sam počeo skupljati po pijesku bili su jednostavni. Istraživanja ljudskog tijela obavljaju se još otkako su srednjovjekovni alkemičari secirali trupla. No, tehnologija je znanstvenicima u novije vrijeme omogućila besprimjeran uvid u to kako naše tijelo funkcionira na razini stanica i molekula. 
Eric Kandel, liječnik nagrađen Nobelovom nagradom, dokazao je da kad signal prođe kroz neuralni snop u našem mozgu, taj snop ubrzano raste. Broj veza može se udvostručiti za samo jedan sat opetovane stimulacije. Naš mozak u stvarnom vremenu mijenja svoje mreže duž putova naše neuralne aktivnosti.
Kako misli i osjećaji naše svijesti prolaze našom neuralnom mrežom, potiču ekspresiju gena. Geni potom pokreću sintezu bjelančevina u našim stanicama. Ti stanični događaji stvaraju električna i magnetska polja koja je moguće mjeriti sofisticiranim uređajima za snimanje kao što su EEG i MRI.

Jedanaest dimenzija svemira

Sljedeći niz bisera bio je nešto zahtjevniji. Svijet kvantne fizike toliko je čudan da zamagljuje naše konvencionalno iskustvo prostora i vremena. Prema teoriji struna, ono što opažamo kao fizičku materiju, zapravo se sastoji od struna energije. Ono što mjerimo kao teške molekule, zapravo su brze struje energije, a ono što doživljavamo kao lagane molekule, zapravo su strune energije koje vibriraju sporije. Što se znanost više približava materiji, to materija više izgleda kao čista energija.
Teorija struna iziskuje svemir s jedanaest dimenzija, a ne samo s četiri, koliko iziskuje klasična fizika. Kako naš četverodimenzionalni mozak poima jedanaest dimenzija?

Fizičar Niels Bohr rekao je: „Ako vas kvantna mehanika nije duboko zaprepastila, još je niste shvatili.“ Slijedili su biseri koji svijest povezuju s energijom. Energija je isprepletena sa sviješću na osobnoj i na kozmičkoj razini.

Albert Einstein rekao je: „Ljudsko biće dio je cjeline koju nazivamo svemirom, dio ograničen u vremenu i prostoru. Sebe, svoje misli i osjećaje doživljava kao nešto odvojeno od ostatka – što je svojevrsna optička iluzija njegove svijesti.“

Kada se, Einsteinovim riječima, počnemo „oslobađati iz tog zatvora“, širimo svoju svijest kako bismo njome „obuhvatili sva živa bića i svu prirodu“. Naša svijest ostvaruje interakciju s energijom univerzuma.

"Dawson je jedan od onih ljudi kojima mogu poslati e-mail ili ih upitati: Koliko je vremena potrebno da se trauma konsolidira u mozgu kao dugoročno pamćenje? On će mi bez oklijevanja reći koliko je točno vremena potrebno te me uputiti na najbolji izvor, na određena istraživanja i na znanstvenike koji su obavili ta istraživanja. Kao da mi govori kako da stignem do lokalnog supermarketa. Kad sam to otkrio, shvatio sam da ne surađujem s prosječnim znanstvenikom nego da je posrijedi superum. Dawson je briljantan te pun ljubavi i života. On i ja dijelimo strast – želimo shvatiti te doznati više o tome tko uistinu jesmo i što je moguće za ljudska bića, osobito u trenutačnom vremenu promjena."

 dr. Joe Dispenza