Laži koje nas razjedinjuju

Kako biste definirali kastu? Neke od najpoznatijih enciklopedija kažu da je to zatvoreni društveni ili vjerski poredak temeljen na krutoj podjeli između različitih skupina i postojanom trudu da se taj poredak održi zbog vjere u prirodnu i vječnu nejednakost među ljudima. Te iste enciklopedije gotovo bez iznimke navode Indiju kao jedini suvremeni primjer kastinskog sustava.

Iako su svjetski mediji i kritičari knjigu Kaste proglasili američkim klasikom, riječ je zapravo o svjetskom klasiku univerzalne vrijednosti jer nas sve podsjeća na ono elementarno: „Nitko od nas nije birao okolnosti svog rođenja. Ni na koji način nismo mogli utjecati na to jesmo li rođenjem stekli povlastice ili stigmu. Ali na svaki način možemo utjecati na to što ćemo učiniti sa svojim bogomdanim talentima i kako ćemo se od danas ponašati prema drugim pripadnicima naše vrste.“

Kada bismo trebali opisati kastinski sustav asocijacijama, vjerojatno bismo upotrijebili pojmove kao što su hijerarhija, nasljednost, prirodni zakoni, superiornost-inferiornost, čistoća-nečistoća, dehumanizacija i stigma. No, ako ih bolje promotrimo, začuđuje što se pojam kasta rijetko spominje van konteksta indijskog društva. Isabel Wilkerson jedna je od rijetkih autorica koja ukazuje da ova društvena konstrukcija nije specifična isključivo za južnu Aziju. Proučavajući dugovječnu segregaciju u rodnom SAD-u i nakon što je intervjuirala više od tisuću žrtava rasnih zakona, Wilkerson je došla do očitog, ali dosad rijetko izgovorenog zaključka: u 17. stoljeću, s prvim dolaskom afričkih robova u Novi svijet, oformljen je kastinski sustav koji će postati temelj društvenog, političkog i ekonomskog života u Americi.

Naime, na temelju podrobne analize autorica u knjizi Kaste: Laži koje nas razjedinjuju ukazuje na proizvoljnu narav kastinskog sustava i zaključuje da je rasa, koja je, za razliku od boje, društvena koncepcija, tek sredstvo za nepravedno kategoriziranje ljudi. Ako na taj način sagledamo problematiku, vidjet ćemo da se društvena hijerarhija u Indiji s dalitima na zadnjoj prečki ljestvice može savršeno preslikati na američko društvo koje svim snagama pokušava zadržati Afroamerikance na dnu kako bi se sačuvala iluzija urođene superiornosti određenih skupina. U pozadini kastinskog ustroja nalazi se borba za moć, a dehumaniziranjem određenih skupina osigurava se povlašteni položaj nekih drugih. I Indija i SAD savršen su primjer kako se pretpostavke o inferiornosti određenih ljudi prenose iz naraštaj u naraštaj kao neosporive činjenice i na kraju prihvaćaju kao istinite, a time štete svim pojedincima, bez obzira na kojoj se razini hijerarhije nalazili. Dok marginalizirane osobe pate jer njihova darovitost ne može biti iskorištena zbog pripadnosti nižoj kasti, članovi dominantne kaste istovremeno su pod pritiskom jer se od njih očekuje izvrsnost zbog pretpostavke da im je ona urođena.

Wilkerson u svojoj knjizi opominje da kastinski sustav ne mora nužno biti posljedica višestoljetnog načina života. Mogućnost njegova ubrzanog razvoja vidljiva je na primjeru nacističke Njemačke koja je proučavala američke zakone o rasnoj čistoći kao primjer institucionaliziranog rasizma. Međutim, za razliku od SAD-a koji i danas vrvi spomenicima Konfederaciji, u Njemačkoj nema spomenika koji slave nacističke snage, već se oni grade u spomen na žrtve njihove agresije. Pregršt ulica i škola u američkim gradovima još uvijek nosi naziv po generalu Robertu E. Leeju, vođi konfederacijskih snaga u Građanskom ratu i nemilosrdnom robovlasniku, dok je Hitlerov grob u Berlinu jednostavno preliven asfaltom, a isticanje bilokakvih nacističkih simbola kažnjivo je zakonom. Njemačka pokazuje da se možemo izvući iz okrutnog zagrljaja povijesti, prihvatiti odgovornost za prošlost i boriti se za bolju budućnost. U svim kastinskim sustavima, najniža kasta zapravo je žrtveni jarac koji ima ulogu odvlačenja pozornosti od strukturalnih bolesti društva.

Ovisno o okolnostima, svi se možemo naći na dnu ljestvice – ako neutralna obilježja poput boje kože ili etničkog podrijetla mogu postati oružje za proizvoljno rangiranje ljudi, tko nam jamči da jednog dana neko naše obilježje neće postati fasada za kastu?