Kako naši izbori u prehrani utječu na budućnost života

Sredinom siječnja objavljen je podatak koji, u moru informacija, i nije baš izazvao preveliku pozornost: 2020. najtoplija je godina u povijesti otkad postoje mjerenja. Još jedna potvrda da se klimatske promjene neupitno događaju. Naš okoliš, tj. priroda, na porast temperature reagira na različite načine. Ono što je sigurno, nijedna pojava ne može se izolirati i promatrati odvojeno. Naš planet je jedan organizam i sve je, baš sve, povezano. I zbog toga nam nikad ne smije biti svejedno što se događa i na njegovu najudaljenijem mjestu. Prethodna rečenica istodobno u sebi sadržava i veliku mogućnost: ako je sve povezano, onda svatko od nas ima puno veći utjecaj nego što mislimo. Ili, kako je to jednom prilikom duhovito rekao Dalaj Lama; ako misliš da si premali da imaš neki utjecaj, pokušaj spavati s komarcem u istoj sobi.

I istina je: možemo napraviti veliki utjecaj i razliku, puno veću nego što smo ikada zamišljali. A početak je na našem tanjuru…

Prihvaćanje stvarnosti

Za početak, ne možemo više „glavu stavljati u pijesak“ i ponašati se kao da nas se to ne tiče. Koliko god činjenice bile tužne, toliko su i jasne: ugljični dioksid, metan i drugi plinovi skupljaju se i okružuju/pokrivaju naš planet poput pokrivača koji zadržava toplinu i destabilizira klimu. Globalni rast temperature uzrok je otapanja ledenjaka na polovima, što za posljedicu ima podizanje razine oceana i time ugrožavanje života stotina milijuna ljudi.
Pod utjecajem klimatskih promjena tlo se pretvara u pustinjsko, a u jednom dijelu planeta prevladavaju suše, a razorne poplave u drugom. Kao posljedica suša i poplava u mnogim dijelovima planeta, sve je teže uzgojiti hranu o kojoj ovisi naš život, što opet za posljedicu ima poskupljenje sirovina i hrane.
Stoga svatko od nas mora napraviti barem neke promjene u načinu života kako bismo smanjili ove rastuće i goruće izazove. Dužni smo to i budućim generacijama koje to s punim pravom i očekuju od nas. 
Mnoge kompanije i političari još uvijek umanjuju opasnosti klimatskih promjena i pokušavaju umanjiti utjecaj ljudskih aktivnosti na njih, najčešće iz straha od mogućeg lošeg utjecaja na globalnu ekonomiju. Ali ekonomija ne može opstati bez okoliša. Stoga vjerujem da je moguće pronaći nekakvu ravnotežu između jednog i drugog, no nikako na štetu okoliša i ljudi. Tu već dokazano imamo katastrofalan rezultat zadnjih stotinjak godina.

Koliko košta „popravak“ klime?

Još 2008. godine Međunarodna agencija za energiju je u izvještaju „Scenariji i strategije do 2050. godine“ istražila utjecaj stabiliziranja globalne razine CO2 na 450 dijelova po milijunu (to je nivo za koji se mnogi znanstvenici slažu da je neophodan za sprečavanje razornih suša i poplava). Izvještaj zaključuje da je unapređenje moguće uz golemo ulaganje u nove sisteme transporta, proizvodnje energije i energetske učinkovitosti u dugoročnom iznosu od 45 trilijuna dolara. Osim sume koja zvuči teško zamislivo, postavlja se i pitanje vremena, jer se radi o dugoročnom ulaganju, a vremena za „popravak klime“ je sve manje.

Snaga malog – svaki zalogaj se broji!

Nismo li upravo mi, u Hrvatskoj, nedavno imali fantastičnu prigodu vidjeti kakvu snagu i utjecaj imamo mi tzv. obični ljudi, volonteri, nevladine organizacije, privatni poduzetnici itd. s promptnom reakcijom na potrese u Glini, Petrinji, Sisku itd.? 
Nije li nam to poruka da i u tzv. normalnim okolnostima trebamo vjerovati da imamo utjecaj i moć pokrenuti stvari i potaknuti neke pozitivne akcije i projekte?
Istraživanje Agencije za okoliš iz Nizozemske (2009.) potvrđuje da se put za zaustavljanje klimatskih promjena i smjer krije upravo u poticanju na promjene naših svakodnevnih navika. Istraživači u ovoj studiji zaključuju da kada bi prosječan čovjek konzumirao manje mesa (a oni su to definirali kao konzumiranje govedine jednom tjedno ili piletine ili jaja tri puta tjedno po osobi), to bi imalo snažan utjecaj na smanjenje stakleničkih plinova. Ova bi promjena oslobodila oko 15 milijuna četvornih kilometara površine farmi (na kojima se uzgajaju životinje), na kojima bi se za promjenu uzgajale biljke koje „drže“ ugljični dioksid.
Zaključak ove studije je da bi smanjenje konzumiranja goveđih burgera i sličnog u prehrani, moglo uštedjeti oko 20 trilijuna dolara troškova u borbi protiv klimatskih promjena, dakle za polovicu. Istraživači također spominju kako bi korištenje mahunarki u burgerima dovelo do dramatičnog smanjenja srčanih oboljenja, raka, dijabetesa, pretilosti, Alzheimerove bolesti i drugih bolesti koje su uzrokovane lošim prehrambenim navikama. To bi opet imalo za posljedicu velike ekonomske uštede. 

Trenutačno se u svijetu svakih deset godina potroši više od 60 trilijuna dolara za tretiranje kroničnih bolesti koje se mogu prevenirati. Kada bismo promijenili svoje svakodnevne prehrambene navike, ne samo da bismo mogli snažno utjecati na klimatske promjene nego bismo mogli spasiti mnoge živote, uštedjeti ogroman novac koji bismo onda koristili za unapređenje vlastitog zdravlja.

Kako naši izbori u hrani utječu na klimu?

Suvremena poljoprivreda iznimno snažno utječe (najsnažnije) na emisiju stakleničkih plinova u atmosferu. Golema većina mesa, jaja i mliječnih proizvoda dolazi s farmi koje su ustvari tvornice i na kojima životinje svoj kratki životni vijek provode u, najblaže rečeno, napućenim uvjetima (daleko od zelenih livada, pašnjaka itd.). Umjesto da jedu travu, lišće itd., tj. svoju prirodnu hranu, većina životinja na farmama danas jede genetski modificiranu soju i kukuruz. Umjesto da se njihov izmet nakon prirodnog hranjenja koristi kao prirodno, stajsko gnojivo, on se skuplja u goleme lagune u kojima zagađuje zrak, rijeke i podzemne vode. Površina koja se danas koristi za uzgoj životinja za ljudsku prehranu (kada se zbroje površine farmi za životinje i površine na kojima se uzgaja hrana za životinje), čini 45% ukupne površine na planetu. Prehrana temeljena na namirnicama životinjskog porijekla, kao osnovni izvor kalorija, na svim je razinama preskupa – od površine potrebne za uzgoj, do vode i energije koja se troši na to pa do ljudskog zdravlja. Istraživači s Oxforda u studiji iz 2014. godine (objavljeno u Climatic Change) promatrali su prehranu 55.000 ljudi te utjecaj njihove prehrane na emisiju stakleničkih plinova. Došli su do sljedećih zaključaka: prosječni je mesojed dvostruko više odgovoran za globalno zagrijavanje od prosječnog vegetarijanca, a tri puta više od prosječnog vegana. Ne moramo svi biti vegani, ali je sigurno da moramo smanjiti potrošnju mesa u svijetu želimo li opstati na planetu. Nije li fantastična prilika da kad smanjite udio mesa u svojoj prehrani, u vama se budi osjećaj da pridonosite životu svoje djece i budućih generacija, a pritom se, u stvari, ne odričete ama baš ničega?

Zašto nestaju šume i pitka voda?

Jedan od primarnih razloga povećanja emisije CO2 je deforestacija, tj. nestanak šuma. Velike površine šuma krče se ili spaljuju da bi se stvorile površine za uzgoj hrane za životinje ili za uzgoj životinja. Na taj način šume koje su prije služile za zadržavanje ugljičnog dioksida, postaju površine koje emitiraju još više ugljičnog dioksida. I nije ugljični dioksid jedini problematičan plin. Metan je čak 100 puta potentniji u zadržavanju topline, a dušikov oksid 310 puta više. Dva glavna izvora emisije metana su kravlji izmet te podrigivanje i vjetrovi u krava. Primarni izvor emisije dušikovog oksida su gnojiva koja se koriste za uzgoj hrane za stoku.

Naš plavi planet (70% planeta čini voda) ima malo slatkovodne, pitke vode – svega 3% ukupne vode je pitka voda. Već sada je, prema podacima časopisa National Geographic, dvije milijarde ljudi ugroženo zbog nedostatka podzemnih voda koje su presušile ili zagađene. Znate li da dvije trećine podzemnih voda odlaze na navodnjavanje u poljoprivredi (i najviše se troši za uzgoj hrane za životinje)?

Ljubi tlo na kojem stojiš

Zdravo tlo vrvi vitalnošću i životom i o njemu ovisi naš život. Manje od pola hektara zdravog tla (4000 m2) sadrži oko 1200 kg gljivica, 750 kg bakterija, 450 kg kišnih glista, 450 kg člankonožaca i algi i 70-ak kilograma praživotinja. Potrebno je tisuću godina da se stvori tri centimetra dragocjenog humusa (gornji sloj tla). Danas gubimo taj dragocjeni sloj alarmantnom brzinom, uglavnom zbog konvencionalnog načina uzgoja i umjetnih gnojiva. Neodrživa poljoprivreda, navodnjavanje i samo iskorištavanje tla uz umjetna gnojiva, pesticide itd., zapravo uopće ne mare za obnavljanje tla koje se s vremenom pretvara u beživotno tlo, pustinju, u kojoj se ne može uzgajati hrana. Ako nešto uskoro ne promijenimo, 2050. ćemo imati samo četvrtinu površine humusa u odnosu na 1960. godinu.

Moramo promijeniti način na koji uzgajamo hranu

Ne trošite vrijeme i energiju na one koji „ne vjeruju“ u organsku poljoprivredu i hranu. Za organsku, regenerativnu poljoprivredu  Ronnie Cummins, međunarodni direktor organizacije Regeneration International, kaže: “Rješenje za globalno zatopljenje i klimatsku krizu (kao i za siromaštvo i opadanje zdravlja ljudi) nalazi se upravo pod našim nogama i između naših vilica i noževa. Ključ regenerativne poljoprivrede nije samo u tome da ne šteti tlu već da konstantno ulaže u njegovo obnavljanje. U konačnici, regenerativna poljoprivreda vodi ka produktivnim farmama, usjevima koji su otporni na sušu te zdravom društvu i ekonomiji. Zdravo tlo može odvojiti ugljik. Biljke dišu ugljičnim dioksidom i kada je farma dobro vođena, ugljik iz atmosfere može biti apsorbiran u tlu.

Zrno po zrno

Najstarije hrvatsko ekološko imanje Zrno smješteno je u selu Habjanovac, 55 km od Zagreba i na svojih 22 hektara površine predstavlja pravo bogatstvo bioraznolikosti. Zrno je potpuno posvećeno organskim i veganskim standardima te lokalnoj proizvodnji malih serija proizvoda (od svježeg povrća, zimnice, kruha s kiselim tijestom te kolača i sendviča) u koju uključuje i zapošljava lokalno stanovništvo. Uz čvrsto uvjerenje kako je zdravi pojedinac preduvjet zdravog okoliša, Zrno neumorno uzgaja i proizvodi proizvode koji pridonose zdravlju čovjeka te time i zdravlju društva. Svaka organska farma kompleksan je sustav, kao što je i sama priroda kompleksan sustav i nemjerljiva je količina rada i truda da se imanje održi. U isto vrijeme, nemjerljiv je i osjećaj da s postojanjem organske farme, bez obzira na veličinu njezine površine, pridonosimo nekom boljem i zdravijem društvu te inspiriramo druge da pokrenu vlastite farme na kojima će uzgajati u skladu s prirodom i organskom, regenerativnom poljoprivredom.

Mali ljudi koji mijenjaju svijet nabolje

Kao što je još šezdesetih godina prošlog stoljeća Margaret Mead rekla: „Nikada nemojte sumnjati u činjenicu da mala skupina promišljenih i zabrinutih građana može promijeniti svijet. Uistinu, dosad su ga jedino oni i mijenjali.“

I ne samo to, uvijek će biti u manjini. No, baš u tome trebamo vidjeti izazov i pridružiti se manjini. Zato što je svijet u lošem stanju. No stvari će postati još gore ako svatko od sebe ne da maksimum. Svakom svojom odlukom o tome što svakodnevno kupujemo iskazujemo kakav svijet zapravo želimo. I svaki je glas važan. Glasajmo svojim načinom života za bolju budućnost. Ona je moguća. Naše svakodnevne aktivnosti i odabiri imaju itekako važan utjecaj i, kao što je to predivno rekao perzijski pjesnik Rumi; „Ti nisi kap u oceanu, ti si ocean u jednoj kapi.“

Povežimo što više kapi u val pozitivne promjene!

(izvor: Ocean Robbins/Food Revolution Network)