Izvadak iz knjige Obećana zemlja
"Obećana zemlja" Baracka Obame predsjednički su memoari godine, a po mnogima i modernog doba. Iskreno govoreći o neslaganjima, razočaranjima, pogreškama i moralnim dvojbama koje je proživio tijekom izbora i u svom prvom predsjedničkom mandatu, o dirljivim trenucima, prekrasnim, hrabrim, samozatajnim ljudima koje je upoznao, Obama se ogolio bez presedana u političkoj publicistici.
Iz knjige prenosimo njegova razmišljanja i bojazni neposredno prije nego je izabran za predsjednika SAD-a.
. . .
"Skandiranje koje je prije više od godinu dana počela Edith Childs, u svojem velikom šeširu, u maloj prostoriji u Greenwoodu u Južnoj Karolini, sada se spontano razleglo i širilo među mnoštvom od četrdeset ili pedeset tisuća ljudi, koji su se okupljali na nogometnim terenima i u gradskim parkovima, neometeni vremenom, jer bilo je neuobičajeno toplo za listopad. Nabrijani! Spremni za akciju! Nabrijani! Spremni za akciju! Izgradili smo nešto zajedno; mogli ste energiju osjetiti poput fizičke sile. Do izbora je bilo još samo nekoliko tjedana, a u našim mobilnim uredima jedva su uspijevali primiti sve te ljude koji su se javljali kao volonteri. Plakat, koji je dizajnirao Shepard Fairey, s natpisom NADA i s mojim stiliziranim licem zagledanim u daljinu u crvenoj, bijeloj i plavoj boji, iznenada je postao sveprisutan. Činilo se da je kampanja nadišlapolitiku i preselila se u sferu popularne kulture. „Sad si glavna faca“, zezala bi me Valerie .
To me je zabrinjavalo. Nadahnuće koje je naša kampanja pružala, pogled na toliko mnogo mladih ljudi koji su upregli svoje sposobnosti da nešto promijene, okupljanje Amerikanaca bez obzira na rasne i socioekonomske podjele – bilo je to ostvarenje svega o čemu sam nekad sanjao da je u politici možda moguće, i bio sam zbog toga ponosan. No, to što su mene bez prestanka uzdizali u simbol protivilo se mojim organizatorskim instinktima, osjećaju da promjena zahtijeva „nas“, a ne „mene.“ I u osobnom smislu to me dezorijentiralo, zahtijevalo da se neprestano preispitujem kako bih bio siguran da ne podlegnem publicitetu i ne zaboravim udaljenost između retuširane slike i osobe s manama i često nesigurne, kakav jesam.
Mučilo me i to što je bilo vjerojatno, budem li izabran za predsjednika, neće biti moguće ispuniti sva pretjerana očekivanja, sve što se sada tražilo od mene. Otkako sam osvojio demokratsku nominaciju, čitanje novina počeo sam drukčije doživljavati, stalno bi me nešto uznemirilo. Svaki naslov, svaka vijest, svako izlaganje bio je još jedan problem koji sam morao riješiti. A problemi su se neprestano gomilali. Iako je prihvaćen Zakon o TARP-u, financijski sustav i dalje je bio paraliziran. Tržište nekretninama se raspalo. U gospodarstvu ljudi su ubrzano gubili radna mjesta, a nagađalo se i da će tri najveća proizvođača automobila uskoro biti u problemima.
Nije me zabrinjavala odgovornost da se treba suočiti s tim problemima. Zapravo, bilo mi je drago da ću za to imati priliku. Ali na temelju svega što sam saznavao, situacija će se vjerojatno znatno pogoršati prije nego krene nabolje. Rješavanje gospodarske krize – da i ne spominjem prekid dvaju ratova, provedbu planova o socijalnoj skrbi i pokušaj da spasimo planet od katastrofalnih klimatskih promjena – bit će to dugotrajan i naporan posao. Umjesto usamljenog spasioca zahtijevat će kooperativnost Kongresa, dobre saveznike i obaviješteno i mobilizirano građanstvo, koje neće popuštati pritisak na sustav.
Stoga, što će se dogoditi kad promjene ne budu dovoljno brze? Kako će ta mnoštva koja kliču reagirati na neizbježne prepreke i kompromise? Moj tim i ja imali smo internu šalu: „Jesmo li sigurni da to želimo osvojiti? Još nije prekasno da odustanemo.“ Marty je isti osjećaj izrazio na 'više etnički' način: „Prošle su dvjesto trideset dvije godine, a oni čekaju da se zemlja raspadne prije nego što je predaju braći!“
