Život roditelja protkan je predivnim trenucima. Toliko predivnim da nam oduzimaju dah i tjeraju suze na oči, bilo da promatramo svoju djecu kad su potpuno prisutna i zanesena igrom ili kad se priljube uz nas i iskazuju nam ljubav. Te ručice koje su u stanju učiniti toliko toga… Velike, znatiželjne oči otvorene za sve prizore i sva čuda svijeta… I ta neukrotiva, snažna i neustrašiva volja! Nije li to čudesno? Kako to da je onda u pojedinim trenucima tako teško biti roditelj? Zašto nas to malo, savršeno ljudsko biće koje nam je tako priraslo srcu katkada toliko izluđuje? Trudimo se biti najbolji mogući roditelji, a često smo tako zbunjeni. Pokatkad se plašimo sami sebe i toga da smo nesposobni voljeti, unatoč tome što to želimo više od ičega… Što nas to sprečava da volimo onako kako stvarno želimo?
