Kad su se ljudi upitali zašto u nekim europskim zemljama ima manje zaraženih i umrlih, nestala je ideja o zajedničkoj Europi. Nitko nije mario za brojenje mrtvih i zaraženih na razini kontinenta. Nijedna vlada nije tražila europsku zdravstvenu politiku niti europeizaciju osobnih podataka povezanih s pandemijom.
Tijekom ove krize, Europska unija ponekad je nalikovala na posljednja desetljeća Svetog Rimskog Carstva, kada ljudi koji su živjeli na njegovu teritoriju nisu više ni znali da su u njemu. Na mnogim mjestima u Europi ova je kriza smanjila entuzijazam građana za EU, ali je istodobno prisilila vlade da shvate koliko ovise o njoj.
Kad pandemija završi, ljudi će osjećati nostalgiju za onim minulim vremenima kad smo lako mogli letjeti gotovo svugdje na svijetu, kad su restorani bili krcati i kad je umiranje bilo tako neprirodno da smo se poslije smrti starije osobe pitali nije li umrla zbog liječničke pogreške. Ali premda bi se ljudi drage volje vratili u normalu, ustanovit će da je to nemoguće. U svijetu jučerašnjice uvijek postoji i nešto što uznemirava.
Prošlost i sadašnjost razlikuju se po tome što ne možemo znati budućnost sadašnjosti, ali već smo proživjeli budućnost prošlosti. I znamo da je budućnost jučerašnjice pandemija u kojoj živimo sada. Možemo samo nagađati hoće li dovesti do onoga što inače postižu ratovi, ali bez obzira na ono što nas čeka, možemo biti sigurni da će nakon suzbijanja virusa svijet obuzeti „pandemija nostalgije“.
Ivan Krastev
