Knjiga Thorstena Mensea Kritika nacionalizma kroz deset poglavlja rekapitulira ključne argumente i rezultate kritičkih diskusija o nacionalizmu te sagledava njihove nedostatke i slijepe točke. Djelo stoga polazi od najvažnijih teorijskih doprinosa razmatranju problematike nacionalizma (Eric Hobswbawm, Ernst Gellner, Benedict Anderson) kako bi se u drugom koraku postavilo pitanje zašto te diskusije nisu oslabile učinkovitost nacionalizma kao političke ideologije, osvrćući se prvenstveno na fenomene oslobodilačkih pokreta u Africi i Latinskoj Americi te etnoseparatizam u Europi (Baskija, Katalonija, Irska). Autorov je odgovor da nacionalizam s afirmacijom nacionalnih država kao dominantnih političkih entiteta modernosti stekao i moćne institucionalne pretpostavke vlastite stabilizacije i normalizacije. Usto, na temelju recentnih ili previđenih doprinosa raspravi, naglašava i u klasičnim raspravama često zanemarene socijalno-psihološke dimenzije njegova trajnog uspjeha kao izvora identitetske kohezije društava u kojima su kapitalizam i modernost sustavno podrivali tradicionalne odnose i identifikacije. Pritom polazi od dubokih ambivalencija koje su karakteristične za nacionalizam od njegovih početaka: u nekim je svojim pojavnim oblicima nacionalizam prije svega legitimacijska ideologija imperijalizma, ratova i genocida: u drugim se povijesnim periodima radi primarno o diskursu i ideologiji emancipacije. Završni dio knjige posvećen je ulozi nacionalizma u antikolonijalnim borbama i proturječjima nacionalne ideje kao emancipacijske ideologije, u čemu autor vidi dva bitna problema s kojima se suočavaju lijevi pokreti diljem svijeta. U području koje obiluje studijama slučaja, Kritika nacionalizma donosi prijeko potreban pregled dosadašnjih pristupa problematici nacionalizma i ukazuje na opće probleme na koje nailaze istraživači. Pritom uspijeva ukazati na relevantnost diskusija o nacionalizmu u kontekstu suvremenih problema s kojima se suočava europska zajednica.
