Često najbolje pamtimo ono što smo zapravo izmislili ili ono što bismo htjeli zaboraviti.
Knjiga sjećanja poznatog znanstvenika i sveučilišnog profesora na njegovo djetinjstvo i odrastanje.
Autor o svojoj knjizi kaže:
Netko je rekao da su sjećanja kao vatra koja grije iznutra, ali nas, ako je bolna i jaka, može spaliti. Ova je knjiga pokušaj da sebe i sve kojima je do mene ikad bilo stalo zagrijem tom opasnom vatrom, ali ne zato da tugujemo za onim što je prošlo, nego da se radujemo jer se sve to dogodilo i ostalo zapisano.
Kako su moja prva iskustva djelovala na mene? Jesu li me pokvarila i uništila nevinu naivnost koja resi svačiju mladost? Jesu li me poboljšala i podarila mi zrelost? Zašto ih još uvijek pamtim, većinu tako dobro?
Mislim da je ljudski život hrpa nepouzdanih sjećanja. Kad smo mladi, imamo ih malo, kako starimo ona se gomilaju. Naša su sjećanja poput vode, stalno se nekud kreću i mijenjaju oblik, katkad se gube u nekom ponoru mozga, a pokatkad jednostavno ishlape. Neposlušna su poput riječnih bujica i nestalna poput isušenih močvara pa često najbolje pamtimo ono što smo zapravo izmislili ili ono što bismo htjeli zaboraviti.
